Iz naše arhive/ objavljeno 22.08.2014.
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Kasno ljetno popodne. Zvoni mi mobilni telefon.
– Ja ...javljam se.
–E, dobar dan gospođo, jeste li vi …? Ako niste oprostite na smetnji.
-Ma jesam jesam, priznajem dok čovjek nije prekinuo vezu.
–Izvolite, kako mogu pomoći, pitam. I čekam radoznalo čuti što želi još uvijek mi neznani čovjek s druge strane telefonske žice.
–E vidite, ja bih vam trebao Slobodnu Dalmaciju. Jeste li vi ono njihov novinar?
Sad vrijedi li pojašnjavati kako sam slobodni a ne “njihov novinar”? Ili …kako već više godina ne pišem za Slobodnu, iako me s vremena na vrijeme kontaktiraju kad trebaju kakvu informaciju. Ajd bolje ne, predaleko će nas to odvesti a i čovjek s druge strane telefonske linije ne mora imati zanimanja za te teme. Zato pitam:
–Pa šta vam treba? Ako želite dati oglas mogu vam dati broj oglasnog? Ili …možete oglas objaviti i kod nas na Hrvatskom glasu Berlin, nudim.
– A ne, ne, ja bih vam trebao novinare one Gradske rubrike jer im hoću dati jednu lokalnu temu.
Ma vidi, mislim, i već sam radoznala. Temu? Kakvu temu, pita novinar u meni.
–Evo, potražit ću vam broj centrale Slobodne Dalmacije u Dugopolju. Recite tko ste, odakle zovete? O čemu se radi, može li se znati?
I čovjek se raspričao, onako baš raspričao …
Živi u jednom manjem mjestu u Njemačkoj više od 30 godina.
– Ja sam vam tamo od Srednje Bosne. Prodali smo tamo kuću. Djeca htjela nešto na moru, neće kontinent pa kupim tako stan u Kaštelima. Nek se nađe.
– I? Pitam. Što je bilo sa stanom?
–Ma problemi. Zato i trebam Slobodnu. Točno ispred stana postavili prošle godine onaj zvučni semafor. Trebalo bi biti da je taj zvučni signal za one koji slabo vide. E vidite, sad taj zvučni signal “pjeva” po cijelu noć, neda spavati. Ma dajte, recite, gdje to oni koji slabo vide hodaju po svu noć? Osim toga, vjerovali ili ne, ispred ulaza u garažu, na ulici postavili znak da je škola u blizini. Sad od tog znaka ne mogu s ulice u garažu. Pa gdje to ima?! Probao sam se žaliti nadležnima al ne pomaže. Pa rek´o …velim, kad bi Slobodna o tome pisala, možda bi bilo koristi.
– Recite, jest li veći dio godine u Njemačkoj ili u stanu u Kaštelima?
-Ma ja sam ti tamo rijetko, onako ujesen. Sad je tamo kćerka, ljetuje. Inače je prazno.
–A povratak?
–Ah, povratak. Toga izgleda nema.
– Pa dobro onda, zašto niste kupili stan u Njemačkoj, umjesto u Kaštelima.
-Eh, zašto nisam ….veli čovjek, pa na kratko ušuti.
I progovori.
-Treba me za uši zato što nisam!
E, koliko je istine i koliko iseljeničkih sudbina u toj rečenici.
– Treba me za uši …osta mi u ušima zadugo i nakon završena razgovora…
E da povuci za usi… opet smo kod one teme recimo o Jozeku i Marici kaj zive u malom stanu njemackoj a doma kucerine prazne.. tuzne….. svojevremeno tema napisana od Emila koja je dobro podigla prasinu…
Ovaj gospodin bar prizna da ga treba povuci za usi…..
Puno toga se tu može dodati,..
treba li nekog domoljuba.. za uši,..zato što želi Hrvatskoj bolje..nego što to..postoji u Njemačkoj.
Neka se i ne zaboravi i generacije kojim će naši domovi ostati..na kraju kraja svi smo u stvari u Europi..nekome će dobro doći.
E Sonja, Sonjice i mene znaju poneki pozvat, a ovdje u mom lipom Sumartinu, objavim sva događanja mog Malog Mista na stranicama Slobodne u vodiču kroz Dalmaciju.
Lip Pozdrav i nadam se da ćemo se uskoro u Sumartinu sresti ili bar ćuti.
Lijep pozdrav
od Iva