JEDNA ŽALOSNA HRVATSKA PRIČA

Iz naše arhive …objavljeno prije točno mjesec dana

Živjeti kao bubreg u loju, ili prodati bubreg da bi živio

Piše: Emil Cipar
Imao sam prijatelja u djetinjstvu čiji je otac bio partizan. O kako sam to zavidio prijatelju. On nikada nije gladovao, bio je uvijek dobro obučen i u njihovoj kući je bilo svega. Imao je uvijek nove školske knjige, jedini u razredu je imao atlas i nije u ničemu oskudijevao.

Prigodom nekih praznika, Dana Republike i slično, njegov otac je dolazio u školu i pričao nama djeci kako se oslobađala i stvarala Jugoslavija. Bilo je to petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata.

Kada je 1964. potres narušio njihovu kuću, kao i sve ostale u selu, njegov otac je odmah dobio beskamatni kredit.

Nije on bio neki bogataš. Bavio se poljoprivredom kao i ostali, ali imao je taj osjećaj da ga cijene zbog njegove borbe, osjećaj da njegova borba nije bila uzaludna.

Za državne praznike obukao bi svečano odijelo, na prsa ponosno stavio odličja i išao na skupove na kojima je sretao suborce iz rata. Zajedno bi se najeli, napili, pjevali borbene pjesme…

Nekad je poveo i sina, a ponekad i mene.

O kako sam zavidio svom prijatelju i bio ljut na svoga oca što nije i on u pravo vrijeme obukao pravu uniformu.

To je bilo nekada. Bio sam mali i mislio sam kako je obući pravu uniformu i u pravo vrijeme, stati na pravu stranu …najvažnije u životu.

A nije tako uvijek.

Nije tako ni nakon Domovinskog rata. Neki borci za slobodu u Domovinskom ratu su obespravljeni, društveno degradirani, gurnuti na margine. Njihova djeca nemaju razloga biti ponosna na njih, nemaju ni stana, a očevi jedva sastavljaju kraj s krajem, kao i moj nekada.

Ne vjerujete mi!? –Pa borcima domovinskog rata država daje više od svojih mogućnosti …reći ćete.

Na Popisu hrvatskih branitelja nalazi se preko 550 000 imena. Sigurno mnogi od njih imaju razloga biti ponosni jer im je ime na ovom impozantnom spisku, imaju sada dobre mirovine i imovine, ugledni su i imućni građani.

Možda jest tako …ne znam, ali u slučaju Zvonka Čuline iz Nove Gradiške nije tako. Čovjek je na rubu očaja i jedini izlaz iz trenutne situacije u koju je dospio zaslugom hrvatske birokracije, vidi u prodaji bubrega.

–Mogao bih dobiti 20 do 30 tisuća eura. Time bih riješio trenutne probleme …kaže mi rezignirano Dragovoljac Domovinskog rata, čovjek koji je rat proveo s puškom u ruci, čije se ime zasluženo nalazi u Popisu branitelja.

Preda mnom je hrpa dokumenata koje mi je poslao Zvonko Čulina i iz kojih su vidljivi razlozi koji su hrvatskog branitelja i dragovoljca Domovinskog rata doveli u situaciju da prodajom organa osigura svojoj obitelji opstanak u državi za koju se borio.

Ratni put, rješenje o stavljanju na raspolaganje, rješenje o invalidskoj mirovini, dugovanja prema bankama, rješenja, zamolbe, odbijenice, rješenja…

Teško mi je na osnovu hrpe dokumenata donijeti sud o jednom borcu koji se nesumnjivo borio i za moju slobodu. Ja niti ne trebam donositi sud, ali moram nekako shvatiti zašto je u ovoj državi tako.

Moram shvatiti zašto je država za koju se borio otac mojega prijatelja njemu omogućila život kao bubreg u loju, dok država za koju se Zvonko Čulina borio njega tjera na prodaju bubrega.

Mislim kako znam razlog. Prava oca moga prijatelja bila su u rukama jedne jedine organizacije. Bio je to vrlo moćni SUBNOR. I svi borci su se artikulirali preko njega.

Prava Zvonka Čuline gube se i blijede u interesima 1.186 udruga, u koliko su trenutno zastupljeni branitelji Domovinskog rata i članovi njihovih obitelji. Svima je jasno kako je to pravi eldorado za neučinkovitu administraciju u Ministarstvu branitelja, jer 1.186 udruga je 1.186 rupa kroz koje mogu propasti mnogi.

Pa tako i hrvatski branitelj i dobrovoljac Domovinskog rata Zvonko Čulina.

Borac za za slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu obznanio je javno kako je prisiljen prodati jedan bubreg. Žalosna je to slika države za koju se on borio.

Zvonko Čulina je podstanar i „blagodati“ tvorevine za koju se borio zagorčale su mu život. Banke u rukama stranaca, kojih se Domovinski rat uopće ne tiče, odvjetnici, sudovi, poslodavac kojemu Zvonko Čulina više nije bio potreban… Nije nebitno ovo s poslodavcom jer je to bila hrvatska država.

Od novca kojega je njegova žena dobila nakon jedne prometne nesreće i u kojoj je izgubila 80 posto svoje radne sposobnosti, kupili su gradilište.

Novcem kojega Zvonko dobije za bubreg kane sagraditi kuću na njemu. Čuline prodaju zdravlje kako bi osigurali krov na glavom.

Ministar branitelja Fred Matić bit će u povijesti poznat po tome što su u njegovom mandatu branitelji bili prisiljeni prodavati organe. O slučaju Čulina je njegovo ministarstvo dobro informirano, ali do sada nisu učinili ništa.

Jedna država omogućuje svojim stvarateljima život kao bubreg u loju, dok druga država tjera njene stvaratelje na prodaju bubrega.

Kada bih htio bio ciničan mogao bih reći kako će ipak jedan bubreg Zvonka Čuline živjeti u loju:

…onaj prodani, naime, ako kod transplatacije sve prođe u redu.

Nekadašnjim neprijateljima protiv kojih se Zvonko Čulina borio, hrvatska država gradi kuće, a oni ih većinom prodaju. Kuće i stanovi dodjeljuju se šakom i kapom, trebaš se samo snaći nekako.

Zvonko Čulina se nažalost nije snašao, a nije ni član SUBNORA.