U POTRAZI ZA SOKOLOM

Iz naše arhive: objavljeno 23.11.2010.

piše: Hrvoje Mužević

Sva djeca imaju idole. Idole koji ih prate cijeli život, i ostaju u sjećanju zauvijek. Moje djetinjstvo su također obilježili  mnogi crtani i strip junaci, kao i većinu djece tih godina. Ali isto tako …dva jako stvarna lika, koja će mnogima biti teško objasniti. To su Drina i Sokol.
Već po imenu se da zaključiti da je riječ o konjima. Onim …našim, pravim slavonskim. Ne nekim iz western filmova koje je jahao Winetou, i slični. Ne …nego konji od krvi i mesa, sa svojim tužnim i sretnim sudbinama.
Tu se još moram prisjetiti i Cure i Riđe, lipicanke i hladnokrvnjaka od did Pave, od kojih u mojoj glavi postoje  jedino priče mog oca Želje.

Nažalost. Nikad ih nisam vidio, niti postoji neka slika ili slično. A također su bili posebni. Tako bar moj otac priča, koji ih trpa u rang Pegaza i Bukefala, dižući ih do neke mitske razine. Na toliku glorifikaciju bih možda pod starije dane postao skeptičan, da nisam jednom, u nekom  drlogu našao Riđinu potkovu. Ona mi je sve rekla. I shvatio sam da stari Želja ne uveličava ni najmanji  detalj kad priča o nekadašnjim, Pavlinovim dvorima. I njihovim plemenitim,vjernim konjima.

Ali Drine se dobro sjećam. Bila je bijela  lipicanka, koja je sa svojim sinom Mackom vukla čika Šimina kola. Drina je bila dobra k’o kruh i pazila na djecu. Macko je bio jogunasti mladi pastuh i mama me stalno sklanjala od njega, u strahu da u njegovom mladenačkom žaru ne završim pod  topčućim  kopitima . U dječjoj glavi, to je stvorilo sliku da je Macko zločest, i zato ga nisam volio. Svu svoju ljubav sam usmjerio prema Drini. Ona je mirno stajala, čekajući  Šimu da pokosi livadu, i trpila moje penjanje i vitlanje plastičnim pištoljima. Nije se nikad prepala ni jednog indijanskog pokliča, ali zato je na najmanji pokret uzdi kretala. To je bila zapovjed, i ona …kao poslušan konj je reagirala.
Pošto sam bio jako mali, čika Šimo je iz potoka, držeći kosu i brus, u bijeloj košulji i šeširu, samo mahnuo mišičavom rukom (koja me uvijek podsjećala na hrast) i ispustio neki zvuk u tipu …oooooj, curik!
Drina je odmah stala. Njegov karakterističan glas pamtim dan-danas, i divim se njima obojima, koliko su imali strpljenja za mene, balavo dijete. Hvala im.

Čika Šimo je davno umro, Drina je nestala još prije. Šta je bilo s njom, ne znam. Nikad mi nisu rekli, a možda nitko točno ni ne zna. Jer za razliku od mene, mnogima je ona bila samo …jedna bijela, stara kobila.
I onda se desio jedan čudan događaj. Prije nekoliko godina hodao sam  po jednoj podvinjskoj  livadi. Neki čovjek je pored mene prošao u traktoru, vozeći prekrasno ždrijebe. U jednom trenu, korpa se otvorila i ždrijebe je istrčalo i poletilo prema meni. Stalo se umiljavati poput mačke i radosno me pozdravljati.
Iznenađen, prihvatio sam igru, i prepoznao nešto u njemu. Da, to je bila Drina. Moja Drina.

Tad sam se probudio. Bio je san. Da li bljesak djetinjstva u  podsvijesti, ili mi se došla javiti da je ponovno mlada na nekoj livadi (Striborovoj) …ne znam. Niti me zanima. Volim jednostavno vjerovati.
Djetetu u meni, to je automatski dalo neku vrst  happyenda na sjećanje o Drini.
Za razliku o Sokolu.

Sokol je bio bezimeni, ogromni crni pastuh kojeg pozna svaki Slavonac i ljubitelj naših filmova.
Remek djelo Fabijana Šovagovića „Sokol ga nije volio“, mnogi pamte i svrstavaju ga u najbolje naše filmove. Kao dijete sam ga gledao …i odmah mi se dopao. Najviše, tada, zbog Sokola koji me zadivljavao svojom pojavom. Usporedbe moga oca sa djed Pavom su tada samo pripomogle. Uskoro sam shvatio da taj film također govori o prokletstvu bilo kojeg rata, i da ništa nije pravocrtno, kako su nas u školi učili. Dotad mi je to jedino krišom pričao moj dida Tomo, što je izazivalo bijes u mojih roditelja …da neću šta u školi spomenuti. Pa je stari Tomaš morao šutiti o križnom putu, i „metenju“ ambara poslije rata. Morao je šutjeti, dok Sokol nije javno progovorio. Tad ga je i on zavolio, i par godina poslije umro.
Nadam se sretan, jer je sad postojao dokaz za njegove priče i unuk mu je vjerovao.
Zahvaljujući opet Sokolu.

Ukratko, Sokol i Fabijan su odigrali veliku ulogu u mom djetinjstvu i životu. Fabijan je umro, a Sokol je nestao. Nitko nije znao gdje, i to više nisam mogao dopustiti po drugi put. Nije mi bilo dosta da njih dvoje žive u mojoj mašti samo.
Zato sam se neki dan zaputio u Selce, gdje sam otkrio da je autentična lokacija sa snimanja filma.
Od  Samatovaca  smo našli put preko pruge i dugo se vozili prtenim putem kroz polja.

Na kraju smo ih našli. Osjećao sam se kao u nekoj drugoj dimenziji. Kuća, štala, zvonik, sve je bilo tu kao prije dvadeset dvije godine. Nažalost …zapušteno. Moj sin Pavo je sa smiješkom trčkarao okolo i zadivljeno gledao. U šta …ne znam. Možda sam mu sa genskim  potencijalom, u krv prenio i svoje idole.
Jedino …znam …da sam na Fabijanovom mjestu stajao i bio sam toliko opčinjem, da nisam ni čuo Sokolovo rzanje, kao kad pozdravlja Benoša kad se vratio sa Golgote. A sigurno je rzao, u znak pozdrava, negdje sa nebeskih livada. Jer …nažalost …od mještana smo doznali da je uginuo nedugo nakon filma prilikom uređivanja kopita. Kažu …stres sa snimanja ga je dotukao.

Da li je to istina, ili je bio star, ili narušenog zdravlja, ne znam.
Možda je jednostavno otišao, jer mu se svidjela Drina. I možda imaju sad svoje krdo negdje daleko, gore na  nekim livadama. Možda i ja sad pišem gluposti, i tu nigdje nema istine. Nisam više siguran,jer sam već odrastao. I puno manje vjerujem u bajke.

Jedino sam siguran da u mom svijetu oni tijano ržu, svaki put kad ih se sjetim. I meni je to dovoljno.
Duboko u meni oni su vječni, i čvrsto ih u svojim mislima držim za ulare, da ne pobjegnu od ovog svijeta u kojem sad postoje čudni dječji idoli.

Kad ih ja više ne budem mogao držati, nadam se da će ih pripaziti moj sin Pavo.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments