TO JE LJUBAV

(Svim, mojim Brođanima(kama) koji istinski vole naš grad)

piše: Joža Prudeus
To su oni koje bi rado svaki grad imao. Ne jednog, stotine takvih svoje bi gradove sobom obogatili. Oni koji svoje gradove napamet znaju, naizust kazuju jer su ih od djetinjstva pamtili.

To su oni kojima u njihovim gradovima nikada ništa nije svejedno. Uvijek tek jedno: to je njihov grad. U njemu se svega sjećaju, u njemu se najbolje osjećaju, Iz njega rijetko odlaze, a tako se brzo vraćaju. Njih raduje svako širenje grada, mada bi rado sve to usporili. Ne prihvaćaju žurbu koja narušava, prebrzo urušava lijepo i pitomo.

Oni bi uvijek radije tri puta mjerili i tada još uvijek tri puta promislili ovako ili onako, ovdje ili ondje ovo ili ono. Oni prvi zamijete s tugom zapušteno pročelje, prvi primijete svaku novu, sve rjeđe, oličenu zgradu. Njih raduje popravljena ograda u ulici, uređen vrt prvog i najudaljenijeg susjeda.

Oni žive u susjedstvu sa svim ulicama. Oni s radošću prate položaj mjeseca iznad tornjeva Velike i Male crkve i vatrogasnog tornja znajući kada će biti točno vrh križa, kada s desne ili lijeve strane.

Na korzu ili kojoj sporednoj ulici njima ništa nije sporedno, niti svejedno: prvi primijete svjetiljku koja bezrazložno žmirka. Na tržnici prepoznaju, od prve, iz kojeg je netko sela po govoru, po pokretu, po izgledu. Vole razgovarati o gradu. Vole pitati. Rado slušaju svakoga. Rado poslušaju dobroga. Rado se savjetuju. I rado savjetuju. Proučavaju i poučavaju. Znaju reći. Umiju otrpjeti, zatomiti, odšutjeti. I ćutiti… važući dobro što je dobro što nije za dobro njihovoga grada.

U njima je neprevarljivi mjerač za dobro, čisto, čestito. Sa svima na “dobrojutro” i s onima koji takvo što u sebi ne nose. Sa svima na “dobardan” za svaki još bolji i sretniji. Sa svima na “dobarvečer” i “laku noć”.

Oni ne trebaju čitati osmrtnice s telegrafskih stupova, plotova ili stabala. Oni jednostavno ujutro ili uvečer osjete, naslute da je netko otišao zauvijek. Oni su sve pomalo u svom gradu. Šetači, čitači, kroničari, pjesnici. Takvi žive sa svojim gradom i kad su u drugom gradu.

Takvi idu ulicama svoga grada drukčije nego ostali: oni vide više, oni čuju više, oni poznaju više i više od toga: vole sve više. Uza Savu, Mrsunju ili Glogovicu od Vijušasa, starog Mocvaja, sve do Budainke i Osječke sve je to prevažan dio njihovog grada, te zamijete cvijet bezrazložno utrgnut, nepotrebno posječeno stablo, iz obijesti strganu klupu, išaran zid, polomljen grm… I nikad ne razumiju počinitelje.

Takve zanima listanje svakog kestena. Takve zanima pada li prvi snijeg u pravo vrijeme i primjećuju da je već trebao kopniti. Točno opažaju u svom gradu Prerano, Prekasno, Na vrijeme. Njih čudi svako kašnjenje Jer imaju u sebi kalendar još iz djetinjstva. Oni osjećaju razliku između pretproljetne i proljetne kiše. Znaju točno s koje će strane vjetar skoro u koji sat. Točno pogađaju hoće li, ili neće granuti. Čak, kada sjevnuti i gromom grunuti. Oni odgonetaju znakove jer su ih godinama čitali: Ako se crni poviš ove ili one šume…, ako se mrači iznad Brodskoga brda, ili od Motajice. Znaju čak kiši trajanje.

Oni nepogrešivo pogađaju u dan kada će na kojem mjestu prolistati, zazeleniti, propupati, rascvjetati bagrem ili bazga, na korzu magnolija. lipa u Klasiji… Poznaju vrijeme padanja kiše, snijega i lišća. Njima je poznato padanje lišća u svakoj gradskoj ulici, čak okolici.

Oni su rođeni šetači. Njima su poznati svi zavoji na svim stazama u gradskim parkovima. Poznaju vodostaj ćudljive Save. Odoka znaju kada će nabujati i presušiti. Kada iznenadi, nisu zlovoljni. Muči ih tek što Sava nije od neba plava, kao nekada od Poloja do Migalovaca, čista i bistra od Matinog kupališta do Ade… Bješe to još u vrijeme dok se Mehu dozivalo da ih čamcem prebaci od Najlon bašće do čardaka s onu stranu. Bješe to u vrijeme kada su mršava kljusad dereglije uzvodno vukla krcate pijeskom. Ta, Sava, nekoć bistra i plava sada je… No o tom što ih muči, kazuju tek naboranim čelima i upitnicima u očima.

Malo je gradova koji na svojim ulicama takve susreću.

Sretni su gradovi koji u svojim kronikama nažalost takve sve rjeđe bilježe.

Veliki su gradovi u kojima takvi samozatajni žive. Puni sebedarja, Prazni sebeljublja.

Takvi, samozatajni koji bi najradije drugima, svakome za dobro učinjeno gradu i ljudima usmeno i pismeno zahvaljivali, uručivali zahvale i pohvale svima kojima je kao njima Brod u srcima.