POUČAK DOKTORA BOSCHIJA

piše: Dražen Radman
Prof. dr. Vladimir Boschi, jedan od najboljih liječnika traumatologa u KBC-u Split, prije nekoliko dana je dao otkaz, a zatim ga i povukao nakon razgovora s ravnateljem splitske bolnice prof. dr. Ivom Jurićem i njegovim zamjenikom prof. dr. Julijem Meštrovićem.

Povod davanju otkaza su ‘kriminalne radnje’ koje je dr Boschi uočio, na koje je još prije nekoliko mjeseci nadređenima ukazao, a kojih nije želio biti sudionikom.

S druge strane, povod vrlo brzom povratku dr Boschija na posao je dogovoreni skori dolazak inspekcije Ministrastva zdravstva. Povod povratku su i sami pacijenti, odnosno građani Splita i okolice, od kojih je dobio podršku i kao vrhunski liječnik i kao čovjek.

”Radije ću biti gladan kruha, nego…”

Razmišljam o ovom potezu dr. Boschija i sljedećoj kronologiji:

Čovjek je uočio problem.

Čovjek je o problemu izvjestio nadležne u svom kolektivu.

Čovjek nije dobio odgovor primjeren tako ozbiljnoj situaciji.

Čovjek je dao otkaz.

Čovjek je upoznao javnost o problemu koji se događa.

Navedena kronologija je jednostavna i normalna, ali ona nije ‘pala s Marsa’. Ona je plod osobne i unutranje odluke. Odluke zbog koje čovjek bude unaprijed spreman i na posljedice. A da bi se dogodila takva odluka, potrebno je, prethodno, prelomiti nešto  u sebi. No, takvo ‘prelamanje’ se nikada ne događa ako čovjek ne drži do savjesti. Ako mu nije stalo do istine, dostojanstva i pravde. Ako mu sve to nije bitno u životu. Naime, ako tim kategorijama čovjek kaže ‘doviđenja’ ili ‘zbogom’, on sebe zapravo srozava na puko vegetiranje ispunjeno, uglavnom, strahom i mrmljanjem.

Namjerno ovdje prilažem izjavu dr. Boschija, kakvu se rijetko može čuti u našem društvu. Naime, nakon davanja otkaza, kazao je: ”Nemam rezervnu varijantu. Trenutačno sam na ulici, ali se nadam da ću naći posao. Radije ću biti gladan kruha, nego raditi tamo gdje ništa ne funkcionira kako bi trebalo funkcionirati i gdje je ugrožena sigurnost pacijenata.”

 Primjetimo, čovjek je zapravo rekao ovo: ”Nije važno što neću imati dovoljno za kruh; nije važno što neću raditi ono što volim; nije važno što me čeka neizvjesna budućnost – postoje važnije stvari od toga. Postoji čast i uzdignuto čelo. Postoji sloboda i čist obraz. Postoji viši smisao svega, zbog kojega vrijedi iskoračiti. Da, i zbog kojega ponekad treba platiti skupu cijenu. Svejedno, ‘iskorak’ vrijedi toga.”

Mjehuri od sapunice…

Na koncu, kratko razmišljanje na koje me ponukao ovaj događaj. Dakle, u KBC-u Split, i ne samo tamo, ima veliko mnoštvo divnih stručnjaka, divnog osoblja i ljudi. No, vjerujem da živimo u vremenu kada treba redefinirati što doista znači biti divan ili dobar čovjek.

Naime, onaj tko zna da netko u njegovom kolektivu, ili bližoj okolini, čini nešto nezakonito, kriminalno ili nemoralno, ne smije šutjeti. I ne smije ga biti strah. Treba donijeti ispravnu odluku. Treba promisliti kako ustati i prokazati ono što je nevaljalo. Treba učiniti što je moralno i ispravno. Bez obzira na moguće posljedice… I bez obzira na raznorazne ‘više sprege’. One su, često, samo mjehuri od sapunice koji se lako rasprše kad se prema njima podigne i zapuše jedan običan i dobar vjetar.

Iskorak umjesto straha i kukavičluka

 U suprotnom, posljedice po čovjeka koji se ‘distancira’ i ‘gleda samo svoja posla’ su daleko teže. Osim gubitka osobnog dostojanstva, tu se radi i o lošem primjeru kojeg ostavljamo svojoj djeci i svojim prijateljima. Činimo da i oni, danas-sutra, budu takvi. A to je prilično porazno, zar ne?

Zato bih rekao da je šutnja, u vremenu u kojemu živimo, ipak, odlika loših ljudi. Možda i kukavica. Znam, prilično tvrdo zvuči, ali, što ako je to istina? Što ako je živa istina baš to – da smo prave pravcate kukavice? S napomenom da već sutra takvi ne moramo biti. Jer kad nas istina o nama prožme, a onda i istina tko je zapravo Bog u našem životu, možemo biti promijenjeni. Ponekad i preko noći. Jer je dovoljan jedan pošteni susret sa Zrcalom.

” Ali će se tama raspršiti, jer više neće biti mraka gdje je sad tjeskoba…” (Izaija 8:23) 

  7. ožujka 2017.