MOJA NOĆNA PUSTOLOVINA - Hrvatski Glas Berlin

MOJA NOĆNA PUSTOLOVINA

piše: Marija Kukić
abacKutjevo/ Kako neki dani u životu čovjeka znaju biti komplicirani! Takav je meni bio prošli petak. Ovo mi se uistinu dogodilo.

U Požegi smo imali sastanak i dogovor oko proslave rođendana Matka Peića. Prijateljica Marija Iličić živi u selu Radovancima nedaleko Velike. Budući nije imala prijevoz, ja sam joj ponudila svoju uslugu.

Putem mi je pričala kako u selo vode 4 ulaza, kako selo ima 9 kuća i 10 šorova i kako je svakome tko ne poznaje selo teško naći izlaz.

Pričala je kako je prije koju godinu jedan čovjek išao na sva 4 izlaza i uvijek završio na livadi. Vozao se cijelu noć.  Još bih htjela napomenuti da se svako malo nalazi kružni tok.

„Meni se neće dogoditi da završim na livadi“, pomislila sam u sebi i slušala Mariju. Budući je vani bio mrak nisam vidjela nikakav objekt ili nešto drugo što bi mi moglo poslužiti kao orijentir kad se budem vraćala.

Ostavila sam Mariju na kućnom pragu. „Muž će sada u Veliku na proslavu Vincelova pa možeš voziti za njim da ti bude jednostavnije,“ rekla ja Marija.

Nisam je poslušala nego sam sigurna u sebe krenula sama.

Već na prvom kružnom skrenula sam na krivi put. Odjednom više nije bilo asfalta. Makar mi je Marija rekla da ne smijem napuštati asfalt!

Preda mnom se ukazao neki puteljak koji je pun rupa ispunjenih vodom, blatnjav, krivudav, neravan i s ogromnom uzbrdicom. Što mi je činiti? Okrenuti nisam imala gdje, voziti unazad je vrlo, vrlo opasno…Noć, nepoznat put…. Svako malo automobil bi uletio u rupu i ni  -makac. Ne preostaje ništa drugo, nego krenuti dalje. Jednog trenutka i motor se ugasio. Jedva sam upalila auto.

Kad bi automobil uletio u rupu, stao bi. Kotači su se okretali na mjestu, blato je frcalo na sve strane. Užas!Tama kao u rogu, oko mene šumetina, ispred put koji vodi tko zna kuda i koji postaje sve strmiji i strmiji. Sve više je rupa i blatnih naslaga.

Stigla sam do mjesta gdje se sastaju 4 puta. Stala sam. Kojim putem krenuti? Lijevi put ide nizbrdo, onaj ispred mene jedva je vidljiv i  obrastao jer sigurno dugo vremena nitko njime nije vozio. Ja zovem Mariju i pitam je na koju stranu da krenem.

„Vrati se!Nazad! Vrati se!“grmi Marija. Kako okrenuti? Istina, mjesta ima, ali teren je takav da nisam sigurna da ću uspjeti. Kotači se vrte u mjestu. Konačno! Uspjela sam i vratila se nazad u selo. Nisam se uplašila. Mislila sam: „Goriva imam dovoljno, imam i radio i nekoliko kaseta. U autu je toplo. Sjedit ću, a ujutro ću nazvati kćerke neka nazovu HGSS, ali neka ne obavještavaju portale ni novinare.“

Samo da mi je Marija rekla da ne skrećem s asfalta. Danas mi je još kazala, da je s lijeve strane puta kojim sam se vozila, velika provalija, a ispred mene je vojni poligon.

Kad sve sagledam, vidim da sam imala puno sreće i da me je Netko čuvao. Hvala Mu!

Related Post

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.