Maja Šiprak
Razmazujem riječi po papiru
istrošenom dopadljivošću
nadam se mlakom pljesku publike
koja navodno obožava poeziju
i prihvaća izmišljene svjetove
popunjavanje praznina
uzaludni protok vremena
sjenilo za usamljenost
ne stvaram ja ništa
tek vješam stare zavjese na prozore
iza kojih sam sućutno skrivena
u sobi s uspomenama
umorna duša je lokalni bar
u kojem stari džezer
prebire po raštimanom klaviru
neke stare pjesme o ljubavi
koju se ne usudiš probuditi
pjesniče