tekst: Jadranka Ivanović-Bolog
Slučajno se zaglavih u jednom odlomku iz prošlosti, skroz nenamjerno.
Vrijeme je postalo prostor u kome je ono stalo i bilo mu po mjeri. Dopunjavali su jedno drugo kao dobro uigran bračni par. Nisu žudili za osvetom, traženjem crnog i bijelog, bili su kompatibilni ili jedostavno, umjetničko djelo u svim svojim facetama.
Htjela sam tamo i ostati još barem na kratko, uživati u besciljnosti kao nekad i samo predosjećati što to zapravo dolazi na nas.
Nažalost već se sve desilo i na tom umjetničkom djelu kao na nekoj skulpturi od kamena nije se više ništa moglo promijeniti, bol je na njoj ostao uklesan, a autori tog istog ostali su potpisnici pakta izmedju života i prerane smrti mnogih.
Odakle dolazi besciljnost osim sa velikih, preoranih polja zasijanih nekim nepoznatim sjemenom, idejama…Tako je i onda bilo u mom snu, tako je bilo i u stvarnosti.
Opasni neki snovi.
Hvala najljepsa na krasnim komentarima gospodji Marici Zanetic Malenica i gospodinu Mirku Popovicu. Upravo se vratih sa skroz kratkog godisnjeg odmora po dno mitskog Velebita ili tocnije Zadra i uvijek se nanovo osvjedocim koliko zivotne energije crpimo iz tih krajeva koji te uvijek nanovo zanjisu i rode. Tako je i sa materinjskim jezikom. Uvijek mu se vracamo, a kada dobijemo potvrdu da se znamo izraziti onda je to doista jako lijepo…
Kratko, jasno, dojmljivo, nostalgično, meni blisko….
Hvala lijepa. Uživam u ovako dobrim i zanimljivim prozno-poetskim crticama.