MOJE RAZGLEDNICE: OSIJEK – prvi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Osijek/ postoji posebno doba godine – doba blagog prijelaza između godišnjih doba, a posebice između ljeta i jeseni. Nekad taj prijelaz bude kratak, navuku se tamni oblaci i počnu teške kiše, nestane ljeta.
Ove godine jesen polako dolazi. Dani su topli, samo raskošne krošnje drveća uglavnom žute ili crvene te otpali, rasplesani listovi poput nekih uskovitlalih leptirića po stazama i ulicama, podsjećaju – jesen je došla.
Jednog takvog predivnog, jesenjeg dana s toplinom ljeta, uputim se prema istoku i najvećem slavonskom gradu – Osijeku.
Grad je to, koji je 1996. proslavio 800-tu godišnjicu postojanja. Naravno Osijek je stariji više stoljeća od prvog pisanog spomena – 1196. godine, u ispravi kralja Emerika. Osijek – hrvatsko je ime za naselje, koje se nalazi na mjestu „oseke“ tamo gdje je suho povišeno mjesto od okolnih voda. Osijek Mađari prilagođavaju u Eszek ili Ezeek.
Na moje osječko putovanje prate me meni dragi ljudi, nisam sama. Dobro da je tako, jer bio je to dan iščekivanja meni jako bitne pošte. Vijesti koje sam čekla mijenjale su mi život. Svatko od nas je prošao trenutke čekanja – nečega…nekoga. Iz iskustva znam, najteže je ništa ne činiti i samo čekati. Još kada si sam sati nikako proći. Podijeljeni teret i fizički i emocionalni, lakše se nosi. Zato sam bila zahvalna Bogu što nisam sama i što se imam nečim drugim baviti osim čekati.
Po dolasku u Osijek privukla nas je i oduševila katedrala tople boje cigle, impozantna i veličanstvena sa svojim 90 metara visokim zvonikom. Katedrala je sagradjena u neogotičkom stilu s šiljatim ukrasnim detaljima stupića i tornjića, koji streme u visinu, pozivajući na pogled prema gore odnosno duhovnom, a ne materijalnom. Posvećena je svetim apostolima Petru i Pavlu.
Iako pišem o katedrali, jer tako je uglavnom nazivaju, radi se o konkatedrali – sjedište Osječko-srijemskog nadbiskupa je u Đakovu, tako da Đakovo ima katedralu, a Osijek ima konkatedralu. Nemoguće je pri razgledu ove divne građevine ne pomisliti na biskupa Josipa Juraja Strossmayera, izuzetnog čovjeka i vizionara 19. stoljeća inače rođenog Osječanina. Biskup Strossmayer je dao poticaj ne samo izgradnji ove katedrale i drugih sakralnih objekata u Hrvatskoj, nego i znanstvenih i kulturnih institucija u Hrvatskoj. Njegov moto bio je „Sve za vjeru i domovinu“. Tome je ostao vjeran cijelog života. I danas su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, njezina knjižnica, arhiv te galerija slika nacionalne, kulturne dragocjenosti.
Osječka konkatedrala sagrađena je krajem 19. stoljeća od kamena i tri i pol milijuna opeka. Posvećena je od strane samog biskupa Strossmayera 1900.-te godine. Oltari u crkvi su prava remek djela neogotike. Narednih godina se ukrašava unutrašnjost crkve. Hrvatski slikar Mirko Rački slika freske s biblijskim prizorima iz Starog i Novog zavjeta po zidovima i stropu crkve. Dominira plava boja.
Kako je dan naše posjete Osjeku subota, u konkatedrali je tiho i mirno. Dogodilo se da smo sami, možemo polako razgledati unutrašnjost. Sjednem u klupu, gledam predivne prizore, igru svjetlosti i sjene po podu i zidovima. Pomislim tako se i u ljudskom životu izmjenjuje svjetlost i sjena, bolest i zdravlje. Molim se. Molitva je za mene razgovor s Bogom i povratak samoj sebi. U molitvi podsjetim sebe – tko sam i kamo idem. Dolaze mi same u misli moćne riječi psalma „Ni tmina Tebi neće biti tamna. Noć svjetli kao dan i tama kao svjetlost.“ Ponavljam ih umjesto molitve.
Po izlasku iz crkve laganom šetnjom eto nas za par trenutaka do glavnog gradskog trga – Trga Ante Starčevića. Trg uokviruju lijepe klasicističke građevine. Zastajemo pored interesantnog spomenika – „Ljudi“ tj. „Grupa građana“ akademskog kipara Branka Ružića. Skulpture u bronci su sami Osječani. Drugi spomenik na trgu je drugačiji – veliki kip Ante Starčevića. Polako kruži tramvaj, lete golubovi, ti česti stanovnici gradskih trgova. Razumijem zašto je ovaj trg omiljeno šetalište i okupljalište Osječana. Mjesto je to dočeka Nove godine već tradicionalno uz valcer, šampanjac i vatromet.
S Trga Ante Starčevića smo se spustili do šetnice uz rijeku Dravu – osječku Promenadu. Zastali smo diviti se visećem pješačkom mostu, visokom 35 metara čija se bjelina ogledala u plavim vodama Drave.
Volim gradove na rijekama i volim mostove. Svaki most sjeti me mostova moga djetinjstva, jer rođena sam u jednom takvom gradu s puno mostova. Uvijek sam voljela zastati na mostu i gledati kako rijeka teče u dubini.
Ima nešto u mostovima što odražava iskonsku bit ljudske prirode, a to je usmjerenost prema drugome, povezanost. Često su upravo rijeke prirodne granice među državama i narodima. A, most omogućuje povezanost s drugima, na onoj drugoj, nepoznatoj obali. I to je ljudska bit – radoznalost, istraživanje – što li je iza horizonta.
Mostovi su uvijek djelo arhitektonskog genija i pokazatelj ljudskog stvaralaštva onog praktičnog i onog umjetničkog. Često se zaboravlja graditelje, a povijest pamti vladare, one koji su platili i naručili izgradnju.
Upravo jedan takav most za kojeg su suvremenici pisali kako je čudo graditeljstva vezuje se za Osijek. Radi se o Sulejmanovom mostu iz 16. stoljeća. Sultan Sulejman kome su suvremenici dali nadimak Veličanstveni, naravno ne zbog osvajanja, nego zbog reformi i uređenja zakona u državi, kojom je vladao, napreduje s vojskom prema Zapadu. Njegov cilj je osvajanje Beča. Osijek je zauzeo, a za dalje napredovanje trebalo je preći rijeku Dravu. Brzo, pod prijetnjom kazne su sultanovi graditelji našli rješenje. Sagrađen je 7 kilometara dug drveni most, koji je ležao na usidrenim čamcima povezanim lancima. Povjesna je zanimljivost kako je sultan Sulejman preko ovog mosta zadnji put prešao mrtav i to u sjedećem položaju, vožen u kočiji. Sulejman I. umro je tijekom opsade Sigeta. Vezir i carski zapovjednik vojske Mehmed-paša Sokolović, kako bi spriječio pad morala vojske i omogućio nasljeđivanje prijestolja upravo princa Selima, čiji je bio zet, zapovjedio je kako se ne smije reći da je sultan mrtav. Svi su mislili da je sultan Sulejman živ dok se u kočiji vozio prema Carigradu. U burnim vremenima rata, koja su uslijedila, most je uništen.
Dok gledam s pješačkog mosta kako vjetar lagano nabire vode Drave, mislim o mostovima i ljudima, koji grade mostove. Treba nam takvih ljudi, koji grade mostove preko rijeka i mostove između ljudi. To može biti svatko od nas. Samo ne treba biti zaokupljen sobom nego pogledati na čovjeka do sebe.
Na kraju osječkog dana iščekivanja bila sam sretna jer nisam sama, imam drage ljude – mostove preko samoće i tjeskobe.