RAZGOVOR S VELIKIM KOLEGOM

Goran Milić u razgovoru s Markom Sladićem crckarije.com

Ovog ljeta na otoku Krku, u jednom finom lokalu uz more, susreo sam Gorana Milića, popularnog novinara, koji je prije par godina s pinklecom na ramenu lutao svijetom i snimao izvrsne putopisne dokumentarce. Vodio je i Dnevnik HRT-a te štošta drugo. Promatrajući ga sastrane primjetio sam kako ga je kvarnersko sunce dobro opržilo, a fjaka poprilično uhvatila, stoga uopće nije ni bio svjestan napasnika, koji su mu prilazili sa svih strana hvatajući ga za rukav, željeći se pred svima pokazati važnima jer ga poznaju.

Nakon te smiješne predstave, na koju su valjda osuđene sve poznate osobe ovoga svijeta, odlučio sam i ja prići ovom izvrsnom novinaru, no na malo drugačiji način, bez puno parade. Dan poslije poslao sam mu mejl za kojeg sam mislio kako ga nikad neće primiti ni otvoriti, no imao sam sreće!

Ljubazna Melina, njegova kolegica u televizijskoj kući Al Jazeera Balkan, pobrinula se za to kako bi moj mejl stigao u prave ruke. Zahvaljujući njoj uživajte u intervjuu u kojem ću vas upoznati s Goranom Milićem kao osobom te kao direktorom programa jedne od najpoznatijih televizija svijeta, a ostalo o njemu ako stignemo (dobro stignemo), bit će još prilike…

Gorane, uhvatio sam Vas upravo na otoku Krku? Jesu li tome zaslužne preporuke Otta Barića i Roberta Prosinečkog, koji su u susjednoj birtiji igrali šah u trenutku dok ste bili tamo, ili ipak vaša supruga Ana vodi glavnu riječ kod odabira mjesta za odmor?

-Odmor smo podijelili u četiri dijela, a Malinska na Krku bila je 15% od tri dana. Ondje su nam zagrebački prijatelji, Pero i Boba Babić, a kada ste me vidjeli u kafiću na jutarnjoj kavi, upravo sam se otimao većinskoj ideji kako bih se brodicom mogli uputiti u neku uvalu. Ostario sam za takav provod. Odemo u dva popodne pa sam talac do osam navečer, ali morao sam popustiti, demokratski, kao izolirani glas.

U regiji ste stvarno popularna osoba, dive se Vašem radu, poznaju Vas stari i mladi, na selu i u gradu, no u razgovoru s mnogima primjetio sam kako zapravo o Vama znaju jako malo, a to je kako pričate nekoliko stranih jezika, kako ste vodili Dnevnik HRT-a, te kao voditelja emisije “Idemo u Ameriku” i thats it. Kažite nam ukratko nešto o sebi, otkrijte nam neke banalne stvari, što čitate, jedete, volite i mrzite te tko je ustvari Goran Milić kada nije zaokupljen novinarstvom, kamerama i ostalim televizijskim obavezama?

-Baš sam običan čovjek ako su obični ljudi onakvi kakvima ih smatram. Dakle, volim si ugoditi, volim usrećiti prijatelje i obitelj, ali se ne živciram previše ako mi se neka želja ne ostvari. Materijalne stvari preko svojih mogućnosti ne razmatram, ne bih dao 1000 eura za Bossovo odijelo, ne bih kupio Mercedes kada bih i imao dovoljno novca, nikada ne bih kupio brod čak i kada bih dobio na lotu, ali ne smeta mi kada vidim kako je nekim mojim prijateljima to veoma važno. Ipak, ne volim kada netko s novcem želi kupiti društveni status, “klasu”, pretvoriti se u poznavatelja dobrih vina, ukratko, kada se pokondiri. To svima smeta, to nitko ne voli, ali neki ljudi to ipak čine.

Zahvaljujući novinarstvu i svojoj PRESS akreditaciji, koja otvara sva vrata, posjetili ste razna mjesta diljem svijeta, od Tunguzije do Zanzibara, pričali i smijali se sa stotinama i stotinama ljudi, no što Vam je od svega toga najviše ostalo u sjećanju? Nešto što nikada nećete zaboraviti. Podijelite ovom prilikom to s nama.

-Ljudski, nacionalni i vjerski mentaliteti. Nije danas dopušteno pretjerano generaliziranje, ali kada su postupci, običaji i vrijednosti nekih naroda kod više od 90% stanovništva uniformni, onda se usuđujem vidjeti i prepričati te razlike. Npr. kada više od 90% Norvežana ne kupuje automobil sinu ili kćeri, a 90% Hrvata koji imaju tu mogućnost daruje djeci auto za maturu ili za diplomu, onda je to činjenica vrijedna spominjanja. Pritom nikada ne mislim kako je neki narod bolji od drugog iako razlika svakako ima.

Osamdesetih godina intervjuirali ste američke predsjednike Jimmya Cartera i Georgea Busha. Što Vam je zanimljivo ostalo u sjećanju iz ta dva događaja?

-To je čast i privilegija, ali to nisu bili intervjui kao ovi današnji, više su bili protokolarni, pod budnom paskom mnogobrojnih “suflera”.

Iz perspektive novinara, kakav je ustvari bio predsjednik Tito kojeg ste pratili na putovanjima? Navodno, bio je veliki šaljivac!

-Ja sam ga pratio od 1976. do 1979. godine na putovanjima u Havanu, Panamu, Venezuelu, Meksiko, Berlin, Washington kada je bio na vrhuncu slave. Pročitate li Kissingerovu knjigu, vidjet ćete kako su Amerikanci redovito informirali Tita o svojim političkim aktivnostima. U jednoj godini obišao je službeno svih pet velikih sila što nitko ranije nije uspio. Kada je bio raspoložen bio je duhovit, vedar, pozivao je za stol, popio bi viski – dva.  Kada je bio ljut svi su bježali, a Jovanka prva. Naravno, Tito je u životu imao raznih etapa. U prvih deset godina vladavine u Beograd mu nije došao nitko, ama baš nitko od svjetskih državnika! A u posljednjim je godinama života bio veoma priznati lider.

Raditi u Al Jazeeri, koju mnogi još nazivaju i arapskim CNN-om mora biti ludnica! Što kaže ekipa i kako se međusobno slažete pošto vas ima iz svih krajeva bivše republike?

-I ja sam se bojao kako će to ispasti dobro se sjećajući  što se događalo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, naša ekipa, možda baš zbog tog straha kako netko nekoga ne bi uvrijedio ili započeo stare priče i staru propagandu, ponaša se veoma kolegijalno. Rekao bih čak kako su međuljudski odnosi bolji i korektniji nego u tzv. “jednonacionalnim redakcijama”. Ima tu Al Jazeera dosta iskustva jer ni za odnose među arapskim zemljama ne možete reći kako su idealni, a u Al Jazeeri na engleskom, arapskom, turskom i drugim jezicima zajedno rade Arapi, Englezi, Židovi, Palestinci, Indijci, Turci, Kurdi pa se na toj mreži ne događaju nikakvi incidenti, a entuzijazam s kojim se radi  veći je no u televizijama koje sam poznavao.

Sada ste u BiH-i. Radite, stvarate i u punoj ste snazi, no do kada? Kakvi su vam planovi?

-Imam jedan pakleni plan ako proživim i doživim, ali o tome ćete čuti negdje početkom 2014-te.

Život u Sarajevu. Čime se bavite kada ste slobodni i je li stvarno istina kako su čevapi i burek tamo zaista najbolji?

-Ma znate što, Zagreb je nekada bio najgori u regiji po čevapima, a danas je među boljim gradovima. Sva se jela, i čevapi i pite, i štrukli i fritaja, mogu spremiti jednako dobro u svim zemljama ako se to hoće. Mislio sam kako se jedino srpski kajmak iz Užica ne može kopirati, ali vraga, evo jedan Lemeš iz Visokog kod Sarajeva pravi još bolji, a što se tiče života u Sarajevu, preporučam dolazak svim Hrvatima na Sarajevo Film Festival jer dobro poznajući sklonost Hrvata ka provodu, glamuru, šminki, tulumarenju, a sve za male novce, vjerujem kako se nitko ne bi vratio razočaran.

Eto, toliko zasada! Nadam se tome kako ćemo se susresti kada dođem kao turist u vašu redakciju. Častim Vas čevapima :).