I TO JE TO

Iz naše arhive: objavljeno 14. ožujka 2013.

Emil Cipar
Moj veliki problem bila je moja znatiželja. Ako mi nešto nije bilo jasno pitao sam ne razmišljajući o posljedicama.

U šestom razredu osnovne učili smo društveno uređenje SFRJ. Bila je to socijalistička, federativna republika, koja ima demokratsko uređenje.

Tako je nastavnica rekla i to smo trebali zapamtiti jer je to vrlo važno.

Kako ću nešto zapamtiti kad nisam shvatio. Nisam znao ni što je to socijalistička, ni što je to federativna, a o republici da ne govorim.

Međutim najviše me zanimalo ono …demokratsko uređenje.

Dignem ruku i učiteljica mi da riječ. Ustanem i pitam:

-Molim drugarice, što je to demokratsko uređenje?

Učiteljica zbunjena mojim pitanjem nakon nekog vremena odgovara protupitanjem.

-Pa zar ti to ne znaš!? Najbolji učenik u razredu pa ne zna što je to demokracija! E Emile, Emile …

Ostali učenici počeše se smijuljiti i šaputati. Bilo mi je jasno: svi znaju što je to demokracija samo ja nemam pojma.

Sjednem postiđeno. Učiteljica nastavi nešto pričati o šest bratskih republika koje su odlučile živjeti zajedno u miru i socijalizmu ne osvrćući se na moje pitanje.

Na odmoru sam pitao Adama i Jozu znaju li oni što je to demokracija.

-Jebeš demokraciju …idemo mi poslije nastave u Konj-brdo ja znam gdje već ima zrelih krušaka …rekao je Adam.

On je bar znao gdje ima zrelih krušaka i to ga je tada jedino zanimalo.

Pitam mamu kod kuće:

-Joj pa kako ću ti ja to znati! Meni je bilo dvanaest godina kad mi je mama umrla, a imala sam 14 godina kada je ubijen kralj. Znam da je tada bilo nekih nemira u Derventi, ali ne znam što je to demokracija.

Kada je otac došao sa posla pitam njega.

-E pa zbog čega te šaljemo u školu?! To vas oni moraju naučiti!

-Čika Iva što je to demokracija?

-Meni su zbog te jebene demokracije ubili dva strica u Udbini. Odveli ih po noći i ubili pored puta. Nakon tri dana smo ih našli. Ja tu riječ ne mogu ni čuti.

-Velečasni što je to demokracija?

-To je nešto što ne postoji nigdje, nešto o čemu se samo priča …kao ono …svi imaju što reći i svi su ravnopravni.

Dani prolaze, a ja ne znam što je to demokracija.

Tih dana vojska je u blizini sela imala manevre i doznalo se da se jedan od visokih oficira Stevo Opačić …narodni heroj i čovjek koji je prvi prešao preko srušenog mosta na Neretvi, nalazi među njima. Prilika razgovarati sa jednim od boraca za slobodu i demokraciju.

Cijela škola u kino-dvoranu. Voditeljica literarno dramske sekcije kaže nama članovima nekoliko pitanja koja moramo naučiti napamet i koja trebamo postaviti na kraju razgovora. A nas sa pitanjima su smjestili u prvi red uz veliko negodovanje lokalnih članova Saveza boraca koji su nam morali ustupiti mjesto.

Stevo Opačić pričao je više o Titu i o Drugoj dalmatinskoj brigadi u kojoj se on borio nego o sebi. Razgovor nije trajao dugo i moglo se preći na pitanja. Učiteljica mi je glavom dala znak da mogu uputiti prvo pitanje.

-Druže Opačiću koliko je boraca bilo u desetini s kojom ste prešli most?

-Pa valjda ih je bilo deset, jer je bila desetina …promrmlja iza mene poluglasno predsjednik mjesne organizacije, kojega su svi zvali Drug.

– Bilo nas je trinaest …reče zamišljeno Stevo Opačić i poče nabrajati imena. –Mnogi od njih poginuli su toga dana …i opet poče nabrajati imena. …Bili smo tada mladost od 18 do 19 godina koja nije puno razmišljala.

Ja se okrenem prema Drugu, a on postiđeno pogleda u zemlju. Kako će on i znati koliko boraca ima jedna desetina kada su njegove jedine ratne akcije bile neposredno poslije rata i jedini sadržaj im je bila denucijacija nelojalnih seljana.

–Imaš li još neko pitanje? …Upita me Stevo Opačić.

Imao sam još jedno koje mi je rekla učiteljica ali ono nije bilo na redu. Prvo su trebali ostali članovi literarne-dramske sekcije postaviti svoja. Ali Stevo Opačić je mene pitao, pa sam mislio kako ja mogu postaviti svoje pitanje …baš moje na koje samo ja nisam znao odgovor.

-A šta je to demokracija druže Opačiću?

Dvorana se glasno nasmijala.

-E ovaj je stvarno lud …opet je promrmljao Drug.

Stevo Opačić nije se smijao i čekao je da u dvorani prestane smijeh, a potom se obratio svima u dvorani. Imao sam dojam kako je prije odgovora svima pogledao u oči.

-A što je tu smiješno molim vas? Smijete se kao da vi znate što je to demokracija. Dječak je postavio pametno pitanje …veoma pametno pitanje.

Ustao je i s rukama na leđina prošetao pozornicom. U dvorani je nastala grobna tišina.

-Da …demokracija …gadna stvar. Maloprije sam nabrojao imena boraca u mojoj desetini, a poslije sam nabrojao one kojih više nema, koji su svoj život dali za demokraciju i slobodu. Oni sami doživjeli su ju jedan jedini puta u životu. Prije akcije rekao sam im da mogu sami odlučiti žele li u akciju ili ne. Znali smo da nas na drugoj strani čekaju četnici i da će neki od nas poginuti.

Svi su dobrovoljno rekli da …idemo s tobom. Zbog uspomene na njih mi preživjeli smo se zakleli da ćemo čuvati tekovine njihove borbe. Demokracija je svetinja koju treba poštivati i cijeniti jer je puno mlade krvi proliveno za nju. I ne treba se smijati dječaku kada pita što je to demokracija. Nije to lijepo drugovi! A tebe …kako se zoveš …pozivam na ručak u vojnički šator.

Šator je bio na igralištu, a za ručak je bio grah. Osim mene bila je pozvana voditeljica literarno dramske sekcije i direktor Duško Mrkić. Predsjednik Saveza boraca nije bio pozvan, pa mi to nikada nije oprostio.

U svakom slučaju ja sam svoj odgovor dobio od najkompetentnije osobe koju sam tada mogao pitati. I naučio sam kako pitanja treba postavljati i na neugodnosti se ne treba obzirati.

Nakon ovog događaja moj ugled u školi je porastao. Postao sam stručnjak za demokraciju, pa sam često na raznim tribinama i književnim večerima bio zadužen za postavljanje pitanja.

Jednom su našu školu posjetili Branko Ćopić, Dragutin Tadijanović, Desanka Maksimović u pratnji lokalnih književnih veličina. Posjetili su i našu literarno dramsku sekciju, čitali naše radove, davali savjete…

Dragutin Tadijanović i Desanka Maksimović činili su to nekako usiljeno …kao …pa dobro je to što pišete, ali pjesnički izričaj bi mogao biti jači ako… i nastavljali nerazumljivo pričati o zakonu rime, slobodi stiha i tako te fraze.

Branko Ćopić bio je puno jednostavniji i jasniji:

-Pisanjem možeš postići tri cilja …tugu, radost i razmišljanje. Ako ne postigneš kod čitatelja niti jedno od toga …promašio si …opalio si u prazno …kani se pisanja.

Za svoje pisanje dobivao sam i razne nagrade. Dobro se sjećam prvih.

Ovo troje pisaca odabaralo je između naših radova  dva najbolja. Jedan iz proze i jedan iz poezije. Oba su bila moja i učiteljica …Marija Kovač je bila ponosna i odluči me nagraditi materijalnom nagradom. Bile su to dvije limenke od mlijeka u prahu kojega je tada dijelila UNRA kao humanitarnu pomoć. Prazne naravno.

Te limenka bile su vrlo omiljene u kućanstvima. Imale su zapreminu od tri litre i u njima se držalo brašno ili mast.

Ne znam kako se osjeća pisac kada dobije Nobelovu nagradu, ali znam da sam ja bio jako ponosan na svoje trofeje. Nosim sam ih ponosno ispod ruke i žurio kući obradovati majku. Dotada ih nismo imali.

Dugo godina zauzimale su mjesto na našem kredencu u kuhinji. Susjede su radoznalo pitale majku odakle joj, a ona je ponosno odgovarala:

-To je moj Emil dobio u školi za tamo neko pisanje.

I te konzerve su nekada odslužile svoje. I kada su odslužile svoje kao spremnici za brašno onda je moj djed od njih napravio cvjetove i figure. Moj djed je posebno poglavlje i o njemu ću pisati drugi puta.

Ali savjet Branka Ćopića nikada nije odslužio svoje:

-Pisanjem možeš postići tri cilja …tugu, radost i razmišljanje. Ako ne postigneš kod čitatelja niti jedno od toga …promašio si …opalio u prazno …kani se pisanja!

I to je to!

PS: Za kasnije rođene i one koji nisu čuli za Bitku na Neretvi, a uz dužno poštovanje prema borcima Druge dalmatinske brigade i Stevi Opačiću koji me se kao osoba veoma dojmio citiram sljedeći pasus u kojemu su navedena imena Opačićevih suboraca u akciji prelaženja preko srušenog mosta na Neretvi:

Šestog ožujka 1943., pod okriljem mraka i rijetke kiše, 3. bataljon spustio se iz Jablanice oko 18 sati željezničkim nasipom do srušenog mosta, pa onda sjedećki u nabujali kanjon rijeke. Grom desetina …koju su uz komandira Opačića činili Mirko Katić, Marko Berger, Stanko Skračić, Krešo Grubelić, Mila Milošević, Silvestar Anić, Marin Ševo, Rade Grnić, Vicko Ružić, Gojko Ščerbo, Nikola Polić i Vinko Milan Zulin– tada je odložila rance i teže naoružanje, te skinula cokule… (Slobodna Dalmacija, 21.05.2011)