PRIČA IZ SAMOIZOLACIJE - Hrvatski Glas Berlin

PRIČA IZ SAMOIZOLACIJE

piše: Ljerka Toth Naumova

Skopje/ Živimo svoje neizvjesne živote u vrijeme kada je u tijeku globalna epidemija Covida-19. Sjedim na verandi moga stana na 12. katu velike zgrade  u samoizolaciji u Skopju. Pogled na veliki park i dječje igralište, predivne aleje drveća, šarenilo cvijeća i zelenilo trave.

Ali, ovih dana strašna tišina na praznom šetalištu. Nalazimo se u karentinu koji traje 80 sati. Poneka ptica proleti i začuje se cvrkut. Pas u daljini zalaje i opet tišina. Nema buke s dječijeg igrališta i škripe praznih  ljuljaški.

U ušima bol od zvuka tišine. Sama sam sa svojim mislima. Razmišljanje  osvaja um i vječna deviza koja me vodi: “Život ti daje onoliko koliko očekuješ od njega.”

Shvatila sam da i u ovim teškim vremenima pandemije moram uživati u životu. Kao iz daljine slušam glas moje neprežaljene mame koja mi govori:

„ Dijete, u najtežim trenucima života može te samo rad spasiti!“

Postoji mnogo pozitivnih stvari oko kojih sam počela razmišljati osobito kada je u meni ta kreativnost a kritičari kažu i „talent“ koji godinama unosim u moj život. Treba koristiti taj izvor i spasiti se iz samoće.

Iza mene su 17 zbirki poezije. Već sam počela pisati stihove za novu zbirku. Nešto novo u mome stvaralaštvu – Stihovi u prozi. No, prije pandemije uvijek obveze i nije bilo vremena mirno sjesti i završiti knjigu. Stigla je sada mogućnost.

Sjedam za računalo, otvaram napisane pjesme, prepravljam, dodajem nove stihove…. I tako danima. Istražujem, griješim, igram na sigurno. Prolaze dani u strašnoj tišini, u karanteni za blagdane no, knjiga se približava kraju. Razmišljam danima o naslovu. Vrte se ideje, danima ih bilježim, proučavam i ipak se odlučujem za naslov “Zjenica bježi od zjenice“. Dozvoljavam si poslati rukopis u Zagreb za recenziju hrvatskim kritičarima. I te istaknute hrvatske književnice isto  su u samoizolaciji i brzo šalju pohvalne  recenzije.

U međuvremenu, odobren je projekt za prijevod romana za djecu „Duplići MA i LU“ od Ljerke Car Matutinović s hrvatskog na makedonski jezik. U zahtjevu sam izabrana za prevoditeljicu. Novi izazov u samoizolaciji.“Rad!“ „Rad!“ Svuda me prati odjek maminih riječ iako ona više nije među nama. Satima sjedim za računalom. Nekoliko rječnika otvorenih na stolu. Razmjena elektronskih poruka i puno razgovora na wiberu s književnicom Car Matutinović. Ponekad i znoj oblije čelo, a naočale se zamagle od usijane žarulje nad stolom. Izlazak na verandu i pogled u zelenilo i miris pokošene trave…

Zvon ulaznog zvona remeti tišinu. Tražim masku i rukavice. Spremna sam tako opremljena otvariti vrata. Dostavljač s maskom na licu i rukavicama predaje mi namjernice koje sam naručila preko interneta. Samo jedan kratki potpis i vrata se zatvaraju.

Sjetim se da je vrijeme za vijesti. Televizor grmi. Neka grmi, mislim u sebi. Dosta mi je samoće i užasne šutnje. Svakim danom sve više mrtvih i novozaraženih. Strah se uvlači u kosti od velikih brojki. Opet se vraćam računalu i prijevodu knjige. I tako danima, danima. Kao neki nezavršeni krug, kao neka neishodana putanja: od verande, računala. televizora, čitanja novina, razgovora mobitelom, razmjena elektronskih poruka s prijateljima iz dalekih zemalja diljem svijeta, čitanje izabranih knjiga.

A mala  uživanja ne prestaju.ni u samoizolaciji. Šaljice mirisne kave uz makovnjaču, orhnjaču, onu po bakinom  receptu. Možda nije isti okus kao kod bake u djetinjstvu, no bakina već požutjela teka s receptima uvijek budi ta sjećanja na sretne dane kada su moje bose noge gazile po vlažnoj travi moje rodne Slavonije. Nikako kavica bez  uživanja u slušanju   klasične glazbe.

Život  u izolaciji. Dani ispunjeni, planirani, organizirani. I evo, to traje mjesecima i kroz njih sam uspjela popuniti vrijeme 37. brojem glasila Hrvata izvan domovine. Dugo godina sam članica Zajednice Hrvata u RS Makedoniji  i glavna i odgovorna urednica novina „Hrvatska riječ“. S  članovima redakcijskog  odbora iz Skopja, predstavnikom Katoličke crkve Don Davorom Topićem, predsjednicima Ogranaka Zajednice iz gradova Kumanovo, Bitol, Ohrid i Struga već godinama ostavljamo tragove života i aktivnosti Hrvata.

Finacijsku potporu za čuvanje naše hrvatske riječi – našega identiteta  dobijamo preko projekata Središnjeg državnog ureda iz Zagreba. Ponosni smo na naše novine osobito u doba epidemije Covida-19. koje smo 2. mjeseca radili preko interneta i telefona što je zapravo bio jako naporan rad.

No evo, velika radost je držati u ruci novine “Hrvatska riječ”, prevedenu knjigu “Duplići MA I LU” književnice Ljerke Car Matutinović iz Zagreba i osjetiti veliko zadovoljstvo za dobijene recenzije  rukopisa mojih pjesama  u prozi koji čeka bolja vremena za objavu.

No, osim kreativnog angažiranja nastavljam u izolaciji i moj znanstveni rad kao magistrica ekonomskih znanosti. Već 12 godina sam konzultant u projektu Vlade RSM “Samozapošljavanje” u kome projektiram projekte osobama koje žele dobiti grant američke fondacije UNDP. kako bi počeli svoj biznis.

Dugi mjeseci u samoizolaciji. Shvatila sam, da ono što  želiš, dobijaš, samo, ako se tome sa srcem i željom posvetiš.

Related Post

1
Leave a Reply

avatar
1 Comment threads
0 Thread replies
0 Followers
 
Most reacted comment
Hottest comment thread
1 Comment authors
Josip Mayer Recent comment authors
  Subscribe  
newest oldest most voted
Notify of
Josip Mayer
Guest
Josip Mayer

Tako je gospođo Ljerka samo rad nas može spasiti od epidemije Covida19.Kada je čovjek radno aktivan,misli više na posao.I ptičice koje Vam pjevaju i pas koji laje oni,vjerni erovatno ne mogu dobiti koroni.Oh ta korona sve će nas na silu promjeniti.Ona nije opipljiva,nemožemo je vidjeti ni tužiti.Potrebno sr je ipak čuvati.Još nam samo hvali evro i infalacija.Onda smo opet svi duboko u banani.Oni koji će svoj život osnivati na selu,još će najbolje proći,i po zdravlju,i po privredi.Gospođo Ljerka ozdravite nam brzo,jer zdravlje nam je ipak važnije,prije svih želja i mogučih dostignuća.lp