piše: Dragica Trumbetaš
Kada je počela korona, kada su se ljudi koji vani rade, zbog gubitka posla počeli vračati, naveliko se pričalo o poljoprivredi.
Pričalo se kako se mora obraditi sva zapuštena zemlja, kako će se tu zaposliti puno ljudi.
Za samo vrijeme trajanje restrikcijskih mjera, ljudi su se i organizirali, donosili povrće doma i stvarno je izgledalo da se nešto na pozitivno mijenja.
Danas tri mjeseca kasnije gledamo slike bačenih krastavaca, raskoljenih lubenica, koje ne nalaze kupce.
Bez turizma i ono malo što se proizvodi nema se kome prodati. Država nije po pitanju poljoprivrede učinila ama baš ništa.
Nema niti jedne izorane njive više, a oni koji proizvode nemaju pristup trgovačkim centrima gdje se jedino povrće i prodaje.
Poljoprivredna strategija doživjela je potpuni fijasko.
Nekakva velika globalizacija poljoprivrednog zemljišta zahtjeva veliku poljoprivrednu mehanizaciju, tako da ljudi unaprijed potroše ogromne novce za traktore i priključke onda im treba 50 jutara zemlje da bi plaćali skupe kredite, a od poticaja žive.
S vremenom gube i motivaciju i shvate da su potpuno nemoćni i odustaju.
Država daje poticaje za poljoprivrednu proizvodnju, a ne brine o plasmanu poljoprivrednih proizvoda.
A bilo je drugačije, stariji se još sjećaju vožnje u jutarnjim satima u tramvaju, gdje su žene sa sela donosile velike zavežljaje sa zelenilom iz okolnim mjesta.
Preskakivali smo preko tih zavežljaja, kanti s mlijekom pomagali iznositi a neki i bi ponijeli i komad puta do tržnice, ako im je bilo usput.
Grad je živio na svojim placevima, ljudi su imali svoje omiljene prodavačice, prijateljevali s njima a nerijetko ih posjećivali doma.
Postojala je bliska veza između ljudi sa sela i ljudi iz grada. Pravi gospodin je bio onaj koji je imao svoju piljaricu na Dolcu.
Držalo se do te veze kao i do veze u općinskom poglavarstvu. S dolaskom kapitalizma novi bogataši distancirali su se od seljaka, zaboravili su pri tome da su u bogatim kapitalističkim zemljama i seljaci najveća gospoda.
S novim upravama i novim ljudima kojima su se dale tržnice na upravljanje, veza je potpuno pukla. Prostor za prodaju na tržnici postao je jedan od najskupljih poslovnih prostora.
Ako želite prodavati na tržnici morate plaćati mjesečnu rezervaciju za istu klupu, tako da ste stalno na istom mjestu, pored toga morate imati njihovu baždarenu vagu za koju plaćate dnevno iznajmljivanje, uz to morate i platiti dnevni najam, koji istječe u 13 sati za popodnevnu smjenu još jednom. Ako ste na otvorenoj tržnici još morate iznajmiti i kišobran.
Za jedan dan za prodaju na tržnici treba vam otprilike jedna vreća mahuna ili dvije vreće krastavaca da bi platili jedan metar drvene klupe na kojoj prodajete, bez obzira jeste li išta prodali.
Politika da se tržnice daju u ruke ljudima bez poznavanje tradicije, dovelo je do toga da na tržnicama opstaju samo preprodavači, sezonski proizvođači našeg sela odavno su odustali.
Tu i tamo pokoji hrabar, bije unaprijed izgubljenu bitku, broji minuse i tješi se da će sutra biti bolje.
A ne može biti bolje, ljudi koji rade imaju takvo radno vrijeme da na tržnicu ne stignu, a umirovljenici koji imaju vremena nemaju novaca.
U ovom plesu s koronom zauvijek će nestati i naše tržnice, na Dolcu će jedina kumica biti ona na kraju stepenica, a mi ćemo kupovati u supermarketima stranih trgovačkih lanaca i stranih proizvođača a za sve ćemo krivce tražiti negdje drugdje.
A na Dolcu možda izgradimo spomenik za one koji su uništili naše seljake, a bio bi to podugačak red na spomen ploči.
Poslije olujne noći vrijeme se smirilo, kroz oblake probilo se sunce a nas vjerojatno čeka novi dnevni rekord u bolesti koju smo navodno pobijedili, s novim pravilima ponašanja, ali s istim ljudima koji su bolest pretvorili u saveznika za osvajanje vlasti, a mi kao statisti u nekom lošem filmu sliježemo ramenima i guramo dalje.