JOLE PRVA LIGA

piše: Kitana Žižić

Naše prvo dijete bila je kćerka i tek tada sam shvatila što znači biti majka. I bila presretna jer mi se želja ispunila. Već sam imala spremljeno ime za nju iz „Plamenih inkvizitora“. Zagorkina Tajana je vjerovala da Sunce uvijek čeka iza oblaka, a takvu vjeru htjela sam u amanet prenijeti kćeri dodijelivši joj to ime.

Kad sam ponovo ostala u drugom stanju opet sam priželjkivala kćerku. Znam i zašto premda je suprug gajio nadu da ćemo dobiti sina. U to vrijeme nije se znalo što čuči u maminim trbuhu. Ultrazvuk je već bio u upotrebi, te je moguće da se moglo znati, ali nikome nije padalo na pamet pitati. To je bila čarobna lutrija, čiji smo zgoditak s radošću iščekivali, nadali se ponajprije zdravoj bebi ali ništa se unaprijed nije kupovalo, osim onoga na što spol djeteta nije igrao nikakvu ulogu.

Negdje u već visokoj trudnoći pala sam iz autobusa i to baš na trbuh. Uplašenu liječnik me uputio na pregled i tada sam prvi put bila pregledana ultrazvukom. Nisam se usudila ni gledati u ekran, ali znatiželja je ipak pobijedila. Ništa nisam pitala niti išta razumjela od tih slika koje su mi se ukazale pred žmirećim očima. Ali u srcu sam osjetila da to može biti samo muškić.

U rodilište su me otpratili suprug i četverogodišnja kći. Slatka, rumena i uzbuđena. A ja sam se u predrađaonici neprestano spuštala s visokog kreveta pokušavajući zaboraviti na bol, dok me osoblje nije upozorilo kako je to opasno u mom stanju. Utjehu sam tada pronašla u „Otpisanima“, jer ako je naša divna mladost toliko trpjela radi ideala i ljubavi prema domovini i slobodi, onda i ja mogu izdržati porodiljne muke. Iz tih paklenih muka nastaje najveće čudo, čudo života.

Prigrlivši ga na grudi, zaboravila sam na opiranje prema muškom djetetu i silno ga trenutačno zavoljela.

Od malena je pokazivao izrazitu nježnost i sklonost šalama i ludorijama. Zabavljao nas je i nasmijavao bez imalo sustezanja. Jedino ga je mučila količina roditeljske ljubavi, koja je prevagnula na sestrinu stranu, jer „koliko se samo nakupilo u one četiri godine, prije njegovog rođenja?“ To nikada neće stići izravnati.

Došlo je i vrijeme polaska u prvi razred. Kupila sam pakpapir i počela mu popelivati školske udžbenike. Igrao se na velikoj terasi ispred našeg stana. Kad je ušetao u malu kuhinju i ugledao što radim, zaprepastio se i upitao: „Je si li ti luda? Neću ja valjda svaki dan knjige odmotavati i ponovno zamatati?“

Objasnila sam mu i smirila ga.

Ali po pitanju škole za koju sam ga pomno pripremala, napravila i jednu veliku grešku. Nepopravljivu. Nije mi palo na pamet raspitati se o učiteljici kojoj je pripao. Bila je pred mirovinom, već pomalo štufa svega a i guloza na poklone. Njegovu veselost, taj divan Božji dar nemilosrdno je zatirala. Da je imao priliku upoznati boljeg pedagoga u tim ranim razredima, možda bi više zavolio školu.

Kasno smo to shvatili!

Jednog dana nakon povratka s posla nemalo sam se iznenadila, kad sam na stolu vidjela stolnjak i vazu s cvijećem, iako je Tajana još bila u školi. A u sudoperu oprano suđe.

Razveseljena pažnjom prema meni upitah ga kako se sjetio toga. „Bio je Matko iz razreda kod mene. Predložio mi da te obradujem. Samo kad smo htjeli oprati suđe i ja tražio „ono za pranje“, Matko je tvrdio da je voda dovoljna.“

Suspregla sam smijeh kad sam vidjela masne tanjure, ali sam ga pohvalila uz napomenu da je „ono za pranje“ ipak bolje upotrijebiti.

Živjeli smo pristojno ali skromno. Nastojali da djeca uvijek imaju spremnu marendu za školu. Izbjegavali davati novce da sami nešto kupe. U razredu s Joškom bio je i dječak Vlado, koji je svakodnevno tamanio čokoladne krafne. Otac mu je bio „švercer“. Barem je tako Joško shvatio. Željan tih krafni zaključio je da će on jednog dana biti švercer, jer to je „zanimanje koje donosi puno para“.

Na pitanje: „Što ćeš biti kad odrasteš?“ njegov odgovor je ubuduće bio uvijek isti: „Zna se, švercer!“ Nije lutao poput ostale djece. Samo je glazbena karijera mogla biti ozbiljnija konkurencija već odabranom pozivu. U glazbi je uživao, dara imao, ali trenutke prepuštanja toj strasti ostavio je za dokolicu slobodnog vremena.

Prvi školski izlet do Brača bio je prilika da mu čežnji udovoljimo. Pored obveznih sendviča s gavrilović salamom i sokova, upakirala sam mu i dvije žuđene čokoladne krafne. Kad sam mu to rekla, ushodao se i dalje nezadovoljan te izjavio: „Sad ćeš ti vidit onog Vladu s deset čokoladnih krafni!“

Vlado mu je ostao nedostižan uzor sve do odrasle dobi.

S godinama izazovi odrastanja bili su sve naglašeniji. Na roditeljskom sastanku upozorili su nas na sve učestaliju opasnost od droge, jer su se dileri motali oko škole. U to vrijeme relativno siromašnog tržišta droga, mnogima je za tu namjenu dobro znalo poslužiti i ljepilo. Valjda Karbon u kutiji. Omamljivalo je do ekstaze ili nečeg još goreg. Bilo je vrlo opasno.

Netom po dolasku kući djeci sam ispričala o onome na što nam je učiteljica skrenula pažnju i objasnila im kakve opasnosti prijete od upotrebe opijata. Za kćerku posudila knjigu „Mi djeca s kolodvora Zoo“. Iako nije voljela knjige, ovu je doslovce progutala uzevši pogibelj od droge za ozbiljno.

Joško je lekciju shvatio na svoj osebujan način. Jednog nedjeljnog jutra zadržao se duže u toaletu. Kad je izišao ljutito nam se obratio: „Samo lažete. Nadisao sam se selotejpa a ništa osjetio nisam!“ Mislio je da je selotejp to „nedjelotvorno“ ljepilo.

Pri kraju osnovne počeo je ozbiljniji neposluh. Muž je kadgod je mogao čekao sina ispred škole da ne skrene na putu do kuće. Jednom se toliko naljutio da je zaprijetio šibom, koja mu se rijetko nalazila u rukama. Joško se uplašio, gledao milim očima pravo u očeve te upitao:

“Ja Žižić, ti Žižić, kako ćeš me tući?“

A na moje učestalo natjeravanje na izradu domaćeg rada i čitanje ili vježbanje sa smiješkom bi mi se narugao: „Po očima ti vidim da bi sad ti najradije učila!“

Ponekad bih okupila njegovu ekipu za stolom da zajedno uče. Čak i natjecanje pokušavala organizirati. Dok bi oni sudjelovali i vježbali, jedini on uglavnom nije bio prisutan. Uvijek bi se izmigoljio.

U srednjoj geodetskoj školi u razredu su prevladavali momci. Cure su bile „kap u moru“. Moj prvi odlazak na roditeljsko primanje zacrvenio mi je obraze te je prvi odlazak bio i posljednji. Tu nezahvalnu ulogu preuzeo je drugi roditelj. Radi nedostatka vremena jednom je ravno s bojišta Domovinskog rata završio kod profesora geodezije, inače strogog, ali duhovitog i vrlo omiljenog. Narugao se s Joškom kako ga je njegov otac pokušao zaplašiti onako naoružan.

„Došao je u uniformi s pištoljem. Mislio je da „će mi se gaće tresti“?

Za srednjoškolsku ekskurziju izabrana je tada omiljena Španjolska. Naravno, naš sin je otišao s najlošijim đacima iz razreda i nauživali su se madridskih i barcelonskih ljepota. Odlični su mahom ostali doma. Pravedno ili ne, i sama sam se čudila, ali tako je bilo.

A najljepše od svega je što su ti loši učenici ostali vrlo odani jedan drugome i nakon školovanja. Čak su u vremenima s nedovoljno mogućnosti zapošljavanja, neki od njih radili kod našeg „švercera“.

Malo prakse iz geodezije Joško je stekao uz vrsnog geometra. Tvrdeći da ne voli taj lijepi posao, sve je češće tražio od oca da ga zamijeni. Bez potrebnog znanja doduše, otac je za manualne radove bio odličan. Šteta što ta ispomoć u fušu nije duže potrajala.

Ne mareći za geodetsku aktivnost, upisao je na tadašnjem splitskom Veleučilištu ekonomiju. Stekao potrebno predznanje za poduzetničke samostalne vode. Burne i nemirne, ali mu srećom plivanje dobro ide.

Ponosni smo na našeg Jolu. Što je naumio još u prvom razredu potaknut Vladinim čokoladnim krafnama, ostvario je uglavnom sam. Početni kapital pored skromnog našeg, izmolio je od nekih članova obitelji i sve vratio.

Za jedan rođendan poklonila sam mu knjigu „Galeb Jonathan Livingston“ i veliku sliku galeba. Kao žuntu dobio je i magnet s natpisom „Bio bih nezaustavljiv samo kad bih mogao krenuti.“ Očito sam srcem prepoznala srž njegovog bitka, jer kad je prepoznao čime se želi baviti, grizao je poput terijera. Ali čestitost, poštenje i dobru dušu nije putem izgubio.

A nadimak iz naslova zaradio je još kao četverogodišnjak, kad je bio najmlađi izviđač iz Splita jednog davnog ljeta podno Pohorja, blizu Maribora.

 

MANJE POZNATE RIJEČI:

  1. Amanet                              znači           preporuka, ostaviti u zalog;
  2. Popelit                              znači           obložiti, omotati knjigu ili bilježnicu;
  3. Štuf                              znači           koji je sit svega, zasićen čime;
  4. Guloz/guloza                              znači           koji je pun teka, namamljen na nešto;
  5. Švercer znači           preprodavač;
  6. Žunta                     znači       dodatak, obično lošiji dio nečega što se prodaje zajedno s boljim;
  7. Gaće mu se tresu (od straha) znači           boji se.
0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments