piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Nazove me ovih dana moja mlada prijateljica, pametna profesorica koja je i moje drago krizmano kumče. I pita me pristojno i obazrivo bih li ja htjela nazvati njezinu mamu i nagovoriti je da se cijepi protiv korone.
S njezinom me mamom veže cijelo moje djetinjstvo; išle smo u isti razred, zajedno trčale po valovitim zagorskim brežuljcima, zajedno brale prve visibabe u obližnjem gaju.
Naravno da sam prihvatila zadatak. Blanka, ta moja prijateljica s druge strane žice, iskreno se obradovala mome pozivu. Nas dvije uvijek imamo podulji spisak tema za razgovor: o djeci, zetovima, unučadi, cvijeću, knjigama, zimnici, liječničkim kontrolama, ručnim radovima, planovima za proljetne radove u vrtu…
Ja sam u razgovor ubacila i temu o koroni. Na to mi je Blanka ispričala kako je sretna što je ta pošast do tada zaobišla njezinu obitelj, a da je nekoliko njezinih susjeda iz ulice bilo ozbiljno bolesno. Govorila mi je kako su i njezine unučice ovih tjedana kod kuće u izolaciji: jedna iz škole, druga iz vrtića. Potom sam oprezno navela razgovor na cijepljenje protiv korone.
Ispričala sam Blanki da sam cijepljena prvom dozom i da nisam osjetila nikakve nuspojave. Potom mi je otvorila svoju dušu priznajući kako je neodlučna, nesigurna, nepovjerljiva u vezi s tim cijepljenjem; jednom riječi – zbunjena.
Kazala mi je da je i djeca nagovaraju da se cijepi, jer je u rizičnoj skupini… I njezina je liječnica potiče da se cijepi… A ona još uvijek odugovlači s odlukom… Boji se ona, doduše, korone, ali odluku o cijepljenju još uvijek odvaguje… Znam ja da je Blanka povodljiva…na nju svašta može utjecati, bilo što može zasjeniti njezinu logiku.
Ona se ne bi cijepila, jer je čula nešto na radiju da…
Ona se ne bi cijepila, jer je čitala nešto u novinama da…
Ona se ne bi cijepila, jer je gledala nešto na televiziji da…
Ona se ne bi cijepila, jer joj se nešto čini da…
Ona se ne bi cijepila, jer se nešto boji da…
Tekle su minute našega razgovora, mnogo njih… Obje smo bile u svojim toplim sobama; Blanka u elitnom zagrebačkom kvartu, a ja ovdje uz Perivoj Zrinskih…
Objašnjavala sam joj da mi je razumljiva njezina neodlučnost, da razumijem njezinu zbunjenost, da smo svi unatrag godinu dana – zbunjeni… No zato ne bismo smjeli biti neodgovorni, potonuti u toj zbunjenosti, prepustiti se da nas voda nosi…
Naš je razgovor otišao u širinu. Nizala sam joj svoje misli u slušalicu. Zbunjeni smo, naravno da smo svi zbunjeni. Uz to je u ovoj pandemiji na površinu izronila naša i stara hrvatska kob – nesloga.
Mi smo mali europski narod, a imamo lijepi broj naših izvrsnih liječnika koji su vrhunski stručnjaci na prestižnim svjetskim medicinskim institucijama. Gotovo svake večeri viđamo ponekog od njih na svojim TV ekranima. Ponosni smo na njih. Oni se nalaze u središtima medicinskih i farmaceutskih istraživanja. Prvi dobivaju najnovije informacije, raspolažu zavidnim proračunima koji im omogućuju rad na stvaranju lijeka protiv virusa. Njihovi su zaključci znanstveno utemeljeni i vjerodostojni.
No, svim tim našim prekograničnim stručnjacima nedostaje međusobna – usklađenost. Upravo zbog toga mi smo ovdje u Hrvatskoj silno – zbunjeni.
Pričam ja Blanki o Stožeru civilne zaštite. Profesorica Markotić je odličan odabir. Izvrsna je znanstvenica i vrhunska stručnjakinja. Ima dugogodišnje praktično iskustvo stečeno uz krevet bolesnika. Već po svojoj funkciji Ravnatelja Infektološke klinike u Zagrebu ona koordinira svoj rad i stavove struke sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Njezinom timu ne promakne niti jedan novi izvještaj o virusu u svjetskoj medicinskoj literaturi. Unutar zaraznih bolesti, prof. Markotić je posvećena upravo virusnim bolestima, te imunosnom odgovoru našega organizma na njih. Ima ona i dosta plodnih godina stručnoga rada o biosigurnosti i antivirusnim cjepivima. Nitko u Hrvatskoj i u našem zemljopisnom okruženju ne može umanjiti ili osujetiti njezinu stručnost i kompetentnost.
Zbog toga je ona 2020. godine bila počašćena titulom Hrvatske žene godine.
Ove 2021. godine, na znakoviti dan 10. veljače, slavila se u kišno predvečerje sveta misa pred ranjenom zagrebačkom katedralom. Profesorica Markotić uspela se do ambona i pročitala molitvu vjernika.
Sutradan ujutro novine su s naslovnica vrištale: Dolje s njom!!!
U lijevo plućno krilo našega javnoga prostora nije se naselio virus korone, već virus jala i bijesa. Mi (narod) ponovo smo se zatekli bolno rascijepljeni i – zbunjeni.
Zbog molitve vjernika profesoricu je tobože trebalo ukloniti. No, to se ipak nije dogodilo.
Čak naprotiv, ona je izabrana za ovogodišnju Zagrepčanku godine.
Razgovor s mojom prijateljicom Blankom polako sam privela kraju. Obećala mi je da će ponovo promisliti o svojem cijepljenju.
Kazala mi je…trebala bi se ona cijepiti, ali…
Cijepila bi se ona, kad bi …
Cijepit će se ona, ako bi…
Priznaje da nije do sada ozbiljno razmišljala o tom cijepljenju…
Nije mislila da se ta situacija s cijepljenjem odnosi i na nju…
Stavljajući joj na srce njezinu djecu i unučad koje silno voli i kojima je posvećena i potrebna, pozdravile smo se.
Dao dobri Bog mojoj Blanki bistre pameti, manje povodljivosti i – manje zbunjenosti.