Održano uz Dan knjige i autorskih prava
“Nemojte mi reć‘ kako niste znali za književnu tribinu u Wiesbadenu!”
piše: Ivica Košak
Poslije trideset godina rada, što ujedno znači i iskustva i (nove) tradicije, trebala bi literarna tribinu u povodu jedne zapažene svjetske manifestacije knjiga i autor(-skih prav)a biti nešto posve po sebi razumljivo s niskom potrebom bilo kome i bilo što objašnjavati:
– Zašto i kako?
Pa ipak, otvaraju se nova poglavlja i pitanja u vezi našeg javnog nastupa. Jer, tko je ta mala zavičajna organizacija u Wiesbadenu pa da preuzima na sebe organizaciju skupa za koju inače ni instance, niti institucije ne nalaze vremena, a da o sredstvima i ne govorimo.
Dobro, postoji nešto kao noć knjiga, žurka na kojoj knjiga u pravilu bude alibi. Ili dan prije svjetskog dana knjige – poseban dan nacionalne knjige. Sigurno, dan knjige u Mrduši Donjoj bit će da bude svakodnevno –telefonskim imenikom po bubrezima. No, o tomu nije riječ ovdje!
Naziv svjetski dan kao da vapi za tim da bude shvaćen kao sveopći i jedinstven. On uključuje svaki pojedini naslov na bilo kojem jezika ikada napisan. I nije sad do Mrduše Donje da bilo kome pokazuje ili dokazuje kako njena tri domaća pisca – pjesnika s politrom i poslije ponoći osvajaju sva tri prva mjesta za pišanje po plotu. Pardon, jesam li to rekao sa š?
U stoljeću šestom, nakon slavnih stoljeća pet, ove naše književnosti, Satyr iliti Divyi csovik u vershe Slavoncem [U Drasdanima, 1762.] progovaraše kao da je to bilo jučer, na pripremnom sastanku za organizaciju literarne tribine u povodu jedne zapažene svjetske manifestacije knjiga:
– Donose se ključni podatci iz Relkovićeva životopisa i posebno obrađuju slovopisna rješenja u Satyru u odnosu na standardizacijske procese u hrvatskom književnom jeziku. Osobito se obraća pažnja na vojne termine koje je Relković posebno obradio i nastojao iz njemačkih izvornika pronaći odgovarajuće hrvatske riječi za njih.
O, o, ooo…! Krivo, ma nitko to nije rekao ni tražio, to je tek citat iz Kroatologija : časopisa za hrvatsku kulturu, 8 (2018), 1; Str. 215-228.
S tim se pak više ne mogu ni plašit mala djeca, pogotovo ne ove druge i ine generacije u iseljeništvu.
Dakle što onda? Scopos et Tropi! Tvrdio je Matija Vlačić Ilirik u svom djelu Ključ svetog pisma na latinskom jeziku (Basel, 1567.).
Trop (množina tropi ) je skupni pojam za određene klase retoričkih figura (jezičn stil pisca). Potječe od starogrčkog τρόπος (množina τρόποι) ili τροπή tropé ‘fraza’ i označava zamjenu jednog pojma drugim.
Tropi su semantičke figure koje ih razlikuju od ostalih retoričkih figura koje imaju svoj učinak kroz fonetski oblik (fonološke figure) riječi ( npr. aliteracija ) ili kroz poseban položaj riječi u rečenici (sintaktičke figure) postići (npr. paralelizam ). Najpoznatije trope su metafora, ironija, u prenesenom značenju i uzimanje dijela za cjelinu. U anglosaksonskom jezičnom području „trop“ se koristi i kao termin za književni konvenciju, a posebno za ( klišejski ) narativni element. Ovi narativni elementi usmjereni su prema cilju, scoposu djela. Skopos (grčki: σκοπός) je grčka riječ koja se definira kao “svrha”. Funkcija književnog rada ovisi o znanju, očekivanjima, vrijednostima i normama ciljnih čitatelja.
Što pak to može značiti, predstavila je mr. Ljiljana Tadić na primjeru književnog djela Borisa Škvorca: Andrić i Krleža: poetike i politike – naraciji nacije/nacija i (književnim) prelaženjima granica, u izdanju Matice hrvatske za 2021. godinu.
Biografiju pisca i znanstvenika Matije Vlačića Ilirika predstavio je dr. Luka Ilić, čije je djelo: Teološka biografija Matije Vlačića Ilirika, ovih dana objavljena u Zagrebu.
Urednica časopisa Riječ, Nina Pavić-Colić predstavila je posebno izdanje časopisa RIJEČ/Das Wort u povodu pripreme za tisak njemačkog izdanja romana autorice Bojane Meandžije: Trči! Ne čekaj me…, u prijevodu Gere Fischera i recenziji Tihomira Glowatzkog. Meandžija govori jezikom djeteta. Ne koristi semantičke figure, koje trinaestogodišnje dijete i vjerojatno ne zna. Ali zna za cilj, na koji je pjesnik Đorđe Balašević proročanski upozorio još 1986. godine: Samo rata da ne bude!
Nasuprot tome ciljevi književnih radova nedavno preminule pjesnikinje Irene Vrkljan (Beograd, 21. VIII. 1930 – Zagreb, 23. III. 2021) ostaju često nedokučivi. Ona vještački oblikuje narativni element i dopušta čitatelju da sam otkrije (svoj) cilj.
Hommage Ireni Vrkljan je prerastao u literarni doprinos Ogranka Matice hrvatske za Rursku oblast. Na tribini se pojavila Jadranka Gradac, potpredsjednica OMH, ne dogovoreno i ne najavljeno nego spontano i održala predavanja o Ireni Vrkljan u trajanju od 45 minuta zanimljive i živahne diskusije. Ivica Košak predstavio je u krakom eseju Jarilo proljetni festival Jurjevo / Jarilo kao duhovno nasljeđe svjetske baštine i njegov odraz u literaturi.
Tradicija darivanja knjiga koja se zasniva na katalonskom običaju, preuzeta je i u rad Hrvatske kulturne zajednice pod motom: Uzmi jednu – donesi drugu. Sudionici literarne tribine pozivaju se da tog dana daruju knjige dalje kako bi se uz pisanu riječ, širila i kultura hrvatske pismenosti. Kulturna zajednica / Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu poziva sudionike ovogodišnje virtualne tribine da toga dana daruju knjige putem pošte.
Cilj obilježavanja Dana hrvatske knjige kao i Svjetskoga dana knjige i autorskih prava je promicanje knjige i kulture čitanja.