Iz naše arhive/ objavljeno 16.02.2011.

Sonja Smolec
Danas sam tako umorna
od ljudi koji nemaju živaca
čekati autobus koji kasni,
i čekati doktora koji će također zakasniti.
Dok čekam ispred ambulante
pročitat ću novine, dvaput,
u oba smjera od prve do zadnje stranice,
da ubijem ovo prazno vrijeme…

više

Sonja Smolec
Svi leptiri, leteće ribe, delfini mudri,
makovi opijeni vlastitim sokovima i ljepotom,
mekoća krila golubica što čuva tek izlegle mlade,
sjaj u oku janjeta kad ugleda majčino vime,
šum rijeke ponornice i izvora planinskog,
zimski vjetrovi hladni i tople ljetne kiše,
krik slobode orla u visinama,
rosa s pupoljka nerascvjetanog,
svi oni mogu u pjesmu stati,
samo ljubav sama u pjesmu ne može.

Iz zbirke “Pričam ti…”…

više

Iz naše arhive/ objavljeno 31.01.2014.

Sonja Smolec
Eh, pjesnička dušo, ti između leda i vatre,
pomalo nestašna si a opet tako nevina.
Živiš, opstaješ u neizgovorenoj tišini,
putem ideš sama, punim vlastitih krhotina.

Opijena iluzijom hraniš se, trpko je voće
ostatak bez slada, mirisa i životnog soka.
Na usni riječ neizgovorena, lice ti blijedo,
suza oštra zarobljena je u dubini oka.…

više

Sonja Smolec
… kad sanjam o tebi a buđenje pokazuje
da te nema. Možda je to dnevna mora…
kakogodmora…
Plaši me kao što je Golem plašio svog stvoritelja.
Na dlanu mi sjećanja na ispljunute koštice višanja.
Mirno je ljetno jutro. Ljetna kiša,
protuglavoboljna kava u pozadini,
mineralna voda u prednjem planu,
pjesma grlice ispod oluka obližnje kuće……

više

Sonja Smolec
Na svakom ramenu nosim
po jednu pticu sanjalicu.
Jedna u očima nosi more, kamen i bure
Drugoj u zjenama vide se planine, potoci
i plavo cvijeće.
Obje mi šapuću… sanjaj, sanjaj moje snove,
moji su ljepši, mekši, sanjiviji,
stvarniji.…

više

Sonja Smolec
Duša moja prepuna samoće,
nabubrena tugom izljeva sivinu,
i čeka i sanja, svaki dan ponovo se rađa,
napuštena; kao dijete bez majčinog mlijeka
nastavlja suhoću disati.

I boli svjetlo, i boli tama,
vrijeme odjekuje tišinom.
Ruke pružene u nedohvat
ostaju prazne.

Sa rubova trepavica
sjećanja kaplju.…

više

Sonja Smolec
… stihom kasnog ljeta
kad u rano poslijepodne
sjene postaju sve dulje
a umor se sakupi u mišićima
kao teret sjete na duši.

Sjedam na prvu klupu
štiteći rukom oči
od zalazećeg sunca.…

više

Sonja Smolec
Toliko sam puta željela napisati
neku pametnu, dubokoumnu pjesmu,
htjela biti gospodar riječima.

Riječi mi se kao divlji konji otimaju uzdama,
postaju meke, kače se za listove breze,
upliću u tek ispletenu paučinu babljeg ljeta,
zajedno s pticama sakupljaju jutarnju rosu,
penju se preko planinskih vrhunaca,…

više

Sonja Smolec
List do lista, list do lista.
Žuti, mokri, sjajni, umiveni.
Jedan do drugog, jedan preko drugog
guraju se, smiruju, dodiruju sneni.

Sve se žuti, sve se žuti.
Vjetar jesenje dukate otima sa puta.
Zavlači se, provlači se, šulja oko breze,
teret njegov važe grana iskrenuta.…

više

Sonja Smolec
…

više