događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Mirko Popović
Najdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.
Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:…
Mirko Popović
Oko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.
Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.
Ne čuje moje misli, ali slušajući prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:
– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se…
piše: Mirko Popović
Na izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.
Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.
Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u…
– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem …/Augustinović fra Augustin/
piše: Mirko Popovic
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.
Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.
Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.…
Mirko Popović
– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.
Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući…
Petnaesto proljeće poslijeratno
Mirko Popović
Zastala na visećem komadiću prozorskog stakla tko zna kada napuštenog vagona činilo im se da ju je napokon smirila vrelina lipanjskog sunca, te da će odahnuti od njena zujanja koje reže mozak. Po njihovim usputnim kriterijima ta muha je kao programirana bezrazložno neprestano uzlijetala kružno se i besciljno vraćajući ateriranjem čas na jedno, čas na drugo mjesto.…
– Braco… hajde, majka je slaba i veoma umorna
Mirko Popović
Gledam na sat. Dugo se zadržala. Pomišljam ustati s klupe i krenuti prema bolničkim vratima udaljenim dvadesetak koraka. Ali u meni kao da raste strpljivost i postaje svojevrsna druga mogućnost. I kaže: Ostani. Sačekaj, tu pod platanima…u miru hladovine.
Iako čekam majku, već zabrinut zbog fiktivne, strahom izmišljene dijagnoze koja…
Nečija barbarska ”savjest” od nje je napravila kreaturu
Mirko Popović
Iskapivši čašu ponovio je:
– Yes, Borise, kad sam se nakon toliko godina ponadao da je Brankino lice konačno iščezlo iz mojih košmara, ponovno sam ga počeo sanjati kako dolazi uvijek istim putem kao nepodnošljivi jecaj: Kristijane moj, što će biti s mojom Otilijom?
Ustao i još jednom s tridesetpetog kata oblakodera C, poslije trideset godina provedenih preko ”bare”, pogledao gradsku…
Prolazili su kroz velike bajke odrastanja, često zastajali u njima
Mirko Popović
Terra incognita, izusti i zadrži pogled na naslovnici Lucijine prve, davno napisane knjige. Pazeći da je ne probudi lagano lista zastajući znakovito na nekim stranicama, kao da je prvi put čita, sve dok mu se pred unutarnjim okom ne ukažu nejasne, isprepletene boje i igra sjenki na plafonu ne zašumi tišinom.
Bez otimanja zalijepi se za noćnu raskoš i otisne kroz vrijeme. Već drugi dan visoka…
To su moje suze… i moj tvrdi kamen
Mirko Popović
Bio je star kao stijena. Naslonjen na štap, na zadnje zrake sunca, na osmijeh i odraz nekog opipljivog zadovoljstva, u trenu me je izbacio iz sumaglice, one koju duša ponekad sniva, razbio monotoniju, izravnao mi bore na čelu.
Prihvatio sam njegove uvjete – pristao prespavati u toj maloj sobi. –Nema joj ravne na…