Vinko Pavić

Vinko Pavić
Oni se bude u osmijeh zore
I vidaju ožiljke noći.

Poznaju samo opor osmjeh
I trpnju u crnici,
I zgureni nad oranicama
Pokušavaju se približiti vremenu
Što u škrtim otkosima tkaje
Život i smrt.…

više

Vinko Pavić
U ovoj zemlji rastrganoj
Što posrće od nespokoja
Još titraju svijeće
Do kojih smrt doprijeti ne će,
Jer su svoje riječi
O svetosti pjesme
U ovoj zemlji tužnoj
Izgovarali u moje srce,
Vrelo od kamena,
Vrelo od gutljaja vina,
U kom zarana sagradih
Spomenike ustrašenoj smrti.…

više

Vinko Pavić
Reci  mi, majko, što otac jutrom radi,
Čemu se djeca u našem selu smiju,
Reci mi, da li nedjeljna zvona zvone,
U jesen da li rodnu pšenicu siju?

Reci mi, majko, tko našeg Vranca jaši,
Tko se na zdencu u ljetno podne hladi,
Tko obnoć kuca na prozor moje Smilje,
Da li iz škrinja vjenčano ruho vadi?…

više

Vinko Pavić
Srebrna jutra u predvorju
Naše kratkovječnosti
Dok su lastavice pjevale
U mojoj kovrčastoj mašti.

Pamtim
I sjene sunčanih povečerja
U tvojoj kosi
U ljetnom perivoju,…

više

Vinko Pavić
Sanjam u pukotinama
Između dva siva kamena,
Između kliktanja orlova
I zmijskog otrova.

A snovima upravljaju vode
Isušene u jarugama.

I kamen i vode i zmije…

više

Vinko Pavić
Nisi nosio svoj križ
Da osuđuješ i prijetiš
Nego da nas ko nevidljivi val
Dižeš iz mraka
I ulijevaš zoru nade
U naše postojanje
I otpustiš grijehe
Sadašnje i buduće.…

više

Vinko Pavić
Ispustio jednu rič u cmilje
Između pola i rivina,
Rič o cmilju i bosilju.

Rič mu mirluši po cmilju.

Prosuo jednu rič u jablane
Između voda i vilinskih jama,
Rič o jablanima i gorama.…

više

Vinko Pavić
On mi je dao dah
I luč.

U usta mi
Stavio riječ.
U grudi plamen.

A ja njemu –
Ni Amen.…

više

Vinko Pavić
Tvoje ruke što su zasužnjile moj um
Djevičanski miruju uz mrtve bokove
Kojima si srebrnu mjesečinu zavodila.

Laku noć, moja ljubavi – znala si reći,
Dok smo ležali nauznak
I osluškivali priče o bezvremenosti
I tajanstveni zov večernjeg neba.…

više

piše: Vinko Pavić
Desetljećima se zibala, gizdava, rodna i zelena, između vremena i nevremena, između proljeća i jeseni, između bura i spokoja.

Lelujavo i uzbibano prkosila ljetima, zimama i dušmanima koji joj srce i dušu…, koji joj pod kožu htjedoše, stoljetni san iz žilja uzeti, oči i život iščupati.

O Ivandanu joj kršili ruke da svitnjak upale, zimi žarom njenih osušenih kosa lule palili, promrzle prste grijali i mokre noge sušili. …

više