Julijana Marinkovik Bilo je nekakvih scenarija
nije da nije bilo
i oboje smo dotakli ludilo,
negdje je Bog napisao
neke istine
zatim donio puno ljubavi
onda se vrijeme usavršavalo
a mi smo bili gladni
i jeli smo svoja tijela…
Budim se
u ispruženim brdima
i iscrtanim usnama
na rastegnutom nebu
u dalekom predjelu
zaspalih sjenki
i šuma dubokih tajni
u izmišljenoj stazi
i prozračnom tkanju
u tihom samovanju dana
stopljena u sjećanjima
nespokojnih misli…
Julijana Marinkovik Danas nisam imala namjeru
da napišem pjesmu
bolje je da živim
u milosti tišine
nego da lutam
po alkemiji svemira
Netko me je prokleo
pri rođenju
i sav je rizik…
Julijana Marinkovik Tako dodirni
monsunske bure
i bit ću tiha
i bit ću koristan krik
u bezvremenskim poplavama
na tvojim dlanovima
nazirem tvoje oči
pune čežnje,
nježno, nježno, najnježnije…
Vrata naše kuće
