piše: Sandra Marelja Muić
I tako, prolete godine, da se čovjek ni osvrnuo nije, ni trepnuo nije, samo je malo ostario.
Zaputili se nakon tri godine Gospi u Sinj, sada sa članom više, sa Malom Vlasti u auto sjedalici. Malom, ali učinkovitom, za razliku od ove na državnoj nam razini.
Brzo čovjek dođe, to su blagodati autoputa, ali zato ne uživa previše u krajobrazu.
Kad prođemo Brnaze, mali zastoj pred gradom, ništa strašno s obzirom na blagdan. Parkiramo gotovo na isto mjesto kao tada, uhvatimo dobar komad hlada ispod velikih platana pored sinjske osnovne škole, dvadeset kuna za cijeli dan.
Deset i pol je prošlo, taman se sa razglasa čuje prijenos Bogoslužja. Sunce već dobrano peče. Oni koji nisu stali u crkvu, sjede u kafićima po cijelom gradu i svaka stolica je zauzeta. U tom svom mnoštvu nema nikakve galame te se razglas savršeno čuje i kada dođete na drugi kraj grada. Ispada, u biti, da smo svi na svetoj misi; i ovi uz macchiatto i mi šta šetamo, i oni koji su u crkvi.
Nema mi velikih promjena od prošlog puta, željno gledam ka vrhu gdje je Marijin kip i crkvica, gdje se mačkule ispaljuju. Znam da ću teško nagovoriti ekipu na penjanje po ovako vrućem danu, ali isto bi bilo i po oblačnom danu, vjerovatno.
Tu su svi opet; stolovi sa domaćinima koji peku uštipke slasne, suveniri, bukarice, staklena vuna, najnovije rezalice za kupus i povrće. Sve pod Gospinim blagoslovom. Domognemo se gradskog parka da malo stanemo u hlad dok ne uočimo neko slobodno mjesto za kavu – koje nije pod suncem, naravno.
Prava Gospojina – reklo bi se u livanjskom kraju, čista i suha vrućina, gotovo se rezati može. Ono što me opet neizmjerno žalosti, što smo na ovakav blagdan ovaj ljupki ponosni gradić opet zatekli zatrpan otpadcima. Višestruki broj nazočnih od prosječnog donese standardne infrastrukturne i praktične probleme. Smeće se višestruko gomila, ima ga po uličicama, ispod stolova u kafiću, oko zidića, po parku, službena odlagališta prepuna. Živa šteta za grad i posjetitelje, oduzima puno općem dojmu, a nikako ne bi trebalo biti tako.
Hvatamo jedan stolić u uličici pored. Domaćini ljubazno nose stol i stolice pod suncobran. Općenito su ljudi prisni i srdačni, nema usiljene ljubaznosti, ili to jesu ili ne govore ništa. Bitno se malo osvježiti i doći do malo kofeina, dok Mala Vlast izvodi akrobacije sa slamkom. Prizemni objekt ispred kojeg sjedimo je obložen kamenom, vrlo važan detalj u ovom dijelu zaleđa, nikako ga ne možeš izagnati iz arhitekture mjesne. Samo što je ovdje arhitekt prespao za ArchiCad-om pa jedan dio zjapi nedefiniran: lijevo je cvjećarnica, pored je fast food, onda je nedefinirani uski prostor, pa je trgovina za mobitele.
Poslije se spuštamo do pečenjarnica na otvorenom. Bezbroj janjanca se vrti na ražnjevima, meso se kida i trpa na papir s kruhom i kapulom, u vrećici se nosi za stol ili klupu. Kako smo na vrijeme, uspjevamo se pozicionirati u zaklon od sunčevih zraka, iako vrućina od šipražja i hrasta crnike koji se koristi za vatru, nemilo grije. Tko može, sjedi i jede, tko ne može trči okolo za djecom da bi ti prvi jeli. Čuje se ispaljivanje mačkula s vrha.
Mnoštvo iz uličica se povlači na ručak kući. Mi se zaputimo u svetište još jednom, sada možemo proći oko slike i zapaliti svijeću. –Vrata milosrđa- transparent iznad crkvenog ulaza. I jesu, samo što prečesto zaboravimo i na svoje i na Božje milosrđe, nekako smo ga zakopali duboko u sebi.
S krunicama u ruci, vjernici se kreću po crkvi, obilaze oko slike, mole, meditiraju, šute sami sa svojom nakanom. U svetištu mnogo onih koji žele svijeću zapaliti, no, nekako se te male lučice ne daju, uspjevam se i opeći malo. Nije bitno, jednoj gospođi pomažem zapaliti svijeću, beskrajno je zahvalna. Iznad svijećica, kamene pločice sa uklesanim zahvalama Majci Božjoj.
Ugođaj u marijanskim svetištima je uvijek prekrasan, pun smiraja i ljubavi. Mora biti da Majčica djeluje na nas sviju tako, svi se u trenutku skrušimo i pretvorimo u djecu, iako to nikad i ne prestajemo biti.