događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Crtica iz svakodnevice
piše: Štefica Vanjek
Zima, snijeg konačno zabijelio i sakrio sve ružnoće kako u prirodi tako i u ljudima (znate, ne idemo iz kuće pa ne možemo biti zli i ružni).
Kroz prozor dnevne sobe, provirujući iza zavjese, ponosno gledam ptice koje halapljivo tamane lojne pogače sa sjemenkama. Sjenice, vrapci, pokoji češljugar, doleti i šojka i djetlić ali samo na orah. Pjevat će one meni u proljeće…
piše: Dijana Čupić
Oduvijek sam voljela čitati. Knjige su mi bile jako važne. Često sam u njima tražila odgovore na pitanja koja su me mučila. Ponekad sam ih pronalazila, a ponekad i ne.
Ono što nisam saznala u knjigama, naučila sam u životu. I obrnuto, ono što nisam našla u životu, pronašla sam u knjigama.…
piše: Štefica Vanjek
Bliže se blagdani, i nekako u to vrijeme proradi nostalgija, naročito ako se godine na leđima natalože kao sige u špiljama, pa se vrte slike djetinjstva kao posebni spomenari.
Roditelja više nema ali njihove su slike žive i jasne, osjećaj kao da su tu. Misli u ovo blagdansko vrijeme lete u malo selo na obronku Bilogore u kućicu s dva sobička u kojoj je uvijek bilo toplo i puno ljubavi.…
piše: Joso Špionjak
Svi mi, veliki i mali, živimo u vlastitom, zaključanom svemiru, satkanom od misli, sjećanja, želja i planova.
A ponekad, sasvim neočekivano, upravo ga dijete otvori jednim pitanjem ili svojom razigranošću.
Dok su putovali prema vrtiću, Leo je naslonio čelo na staklo od vrata i gledao kako ljudi, kuće i stabla nestaju u daljini.…
Priča za djecu i one koji nisu zaboravili da su bili djeca.
piše: Ruža Zubac-Ištuk
Obitelj Proljeće živjela je svake zime u visokoj, dugačkoj kupoli na razmeđu Zemlje i Neba. Bio je to lijepo uređen prostor, prozračan i topao, pun zelenila. Duž predvorja rasla su stabla u ogromnim loncima, a ispod njih mirisala je svježe pokošena trava. Stupce koji su držali visoke balkone, obmotale su ruže penjačice i razne biljke puzavice. U vrtu su se šepurili paunovi.…
piše: Branislav Mikulić
Bio je ljetni raspust, sredina augusta. Za par sedmica sam trebao poći u drugi razred gimnazije, ali na to nisam htio da mislim. Vrijeme sam provodio bezbrižno, u skitnji po gradu i dokoličarenju s vršnjacima, družio se s knjigama i stripovima, bio s roditeljima na moru. Jednostavno, uživao sam zasluženi odmor – zaslužen dobrim ocjenama.
Tog dana sam već u podne pošao do hipi klupe, omiljenog generacijskog sastajališta. Lagano šetajući stigoh na pješački prelaz kod Umjetničkog paviljona. Kad htjedoh zakoračiti preko zebre, neko zatrubi iz auta. Okrenuh se i vidjeh šofera kako mi maše iz bijelog fiće[1]. Sagnuh se da bolje pogledam, prepoznah Fiku.…
piše: Štefica Vanjek
Vratili smo se kući nakon divnog godišnjeg odmora još uvijek s mirisima mora, šume bora i neke začuđujeće tišine i mira. Još ni jedne godine do sada nismo bili dva puta na moru i to u najljepše vrijeme.
Dao Bog mojoj seki još sto godina života, jer dok je nje i šogora ja imam organizirano ljetovanje. I uopće me nije briga za poskupljenje apartmana, ni …
piše: Štefica Vanjek
Danima sam slušala vijesti i nagađanja o tome hoće li umirovljenici dobiti božićnicu, trinaestu plaću ili godišnji dodatak. Ma super, neka se zove kako hoće ali neka bude prvi puta od kada je mirovine, i po mogućnosti u visini onoga koliko su sebi političari podigli plaće, a još bolje onoliko koliko je određeni Slavonac sebi povećao plaću.…
piše: Štefica Vanjek
Ljeto je konačno stiglo, vrućine nas tjeraju na zrak. UV indeks je kažu visok i opasan za kožu. Izem ti UV, kako ga nisu otkrili u mojoj mladosti kad sam u podne morala motikom udarati okopavajući krumpir i kukuruz. A motika veća od mene, samo što me nije opalila po čelenki zbog tvrde i suhe zemlje. I nekoliko puta sam se skljokala u nesvijest od dehidracije i sunčanice, malo su me smacali vodom, i vozi dalje.…