PROZOR U DVORIŠTE

tekst: Kitana Žižić

Da li je to prozor iz jednog od najboljih Hitchcockovih filmova, u kojem je maestralno prikazano kako i mikrokozmos jednog običnog dvorišta može skrivati neizmjerna uzbuđenja i strašne tajne?!

Kao i svi vrhunski filmovi može se gledati uvijek iznova a da vam nikad ne dosadi, već štoviše, svaki put otkrijete neki novi detalj, oljušti se neki dotad neoljušteni sloj. Divno!…

više

FAKULTETSKE PREDRASUDE

tekst: Marko Jareb

Nije lako prvi u obitelji završiti neki fakultet. Oni koji su imali nekoga iz obitelji da im prenese neka fakultetska iskustva puno im je bilo lakše.

Evo jednog banalnog primjera. – Rješavajući sa sinom – kaže kolegica – testove s prethodnih prijemnih fakultetskih ispita u početku nam je trebalo tri dana za riješiti jedan test.

više

MOJE SLIKE, MOJI SNOVI

tekst i slika: Nada Vučičić

Pogled mi jutros uranja u slike. Pokušavam se sjetiti kada sam počela slikati.

Umjetnici najčešće kažu:

– Od kada znam za sebe!

Moram priznati da nikada nisam pomišljala da bih uopće mogla svoju ruku zaposliti kistom.

Želja je jedno, moći je drugo.…

više

JA SAN OPTIMIST

piše: Tonči Ćepernić

– Ja sam optimist, reče premijer. I jo.

Evo kreće turistička sezona. Mala iz Češke se je uputila biciklom prema Jadranu, kako drugačije kad ne voze autobusi i ne lete avijoni.

Moji prijatelji iz Pertha lete avionom, ali govore mi:…

više

ŠPIGETA KAO MIG

piše: Kitana Žižić

Ponekad mi se čini da sam kroz život išla širom zatvorenih očiju. Koliko toga nisam vidjela! Sad dobro shvaćam meni nepoznatog autora, koji se zapitao:

„Zato što imaš otvorene oči, ti misliš da vidiš?“

A nije da nisam bila znatiželjna. Ne toliko kurjožasta, kao što bismo rekli u Hvaru za žene (premda su i muškarci tome skloni), koje više zanima tuđi život, …

više

DOMAĆE ZADAĆE I ONLINE NASTAVA

tekst: Marko Jareb

Jesi li vidjela koliko je djeci dala pisati za domaći rad učiteljica – govori jedna roditeljica drugoj koje su se srele u kupovini, prije nekoliko godina – šta je njoj, morati ćemo joj malo potkresati krila – dodaje druga. Inače, djeca su im pohađala prvi razred osnovne škole.

– Koliko se sjećam, u prva četiri razreda osnovne škole nije bilo predmeta iz kojega nismo imali domaći rad. Čak smo iz udžbenika jednom prilikom – govori mi kolegica – te dodaje – ne sjećam se koji je to predmet bio, u bilježnicu morali nacrtati vjevericu. To je meni bio problem. Majka mi je u svoju ruku uzela moju ruku i pomogla nacrtati vjevericu, samo da ne bi ispalo da mi je ona sve crtala.

više

VOLIN SVOJ BROČ

piše: Tonči Ćepernić

Jo san Bročanin i volin svoj Broč. Jema nas fola bogu dosta sedamnaestak ijad, a jemo nas od San Pedra, priko Bolivije, do Patagonije, pa priko južne Afrike do Australije i Novog Zelanda, Ma svima nami je jedno zajedničko –  volimo svoj Broč, njegove tiče rede i kosiće.

Čakavci smo, ma nas jemo i štokavaca na istoku škoja. Volimo svoj jazik, ne sromimo ga se. Kad bi se koji študent vroti na ferije doma pa progovori književno, svi bi ga grubo gledali. Ma gle molega če se je brzo nauči pameti!

više

MOJA MA

tekst: Tonči Ćepernić

Ni mi drogo. A čo? Puno tega. E jemon san nonu. Nikor joj ni bi rovan. Žestoka, borac, a morala je tako, mižerija je u ono doba bila. Nisi se smi ćapat sa njom, to ka nisi smija svađat se sa njom.

Kad bi koji put ubrala porež u koji tuji vrtal, ni za zamirit, dica mola a triboju jist. I kad bi joj to spomeni vlasnik vrtla mora je bižat isprid nje. A će mislite, jedva bi jadan izvuko živu glovu.…

više

S GLAVOM U OBLACIMA

piše: Kitana Žižić

Ovo je priča iz izolacije. I ovo je priča o ženi s jeseni, nekad djevojci, koja je prijateljevala s oblacima. Kao i Baudelaire upirala je u njih čeznutljive oči zanesena daljinama, daljinama kojima oblaci odlaze, želeći te iste daljine i ona zagrliti.

Zašto je pišem? Da je zbog natjecanja s tolikim talentima, koji svoje potencijale oblikuju riječima darujući drugima svoju kreativnost, napisala bih je prije isteka roka za predaju radova.…

više

GDJE SU NESTALI LJUDI

tekst i foto: Slavica Jurčić

Brodski Stupnik/ U nedjelju smo išli u šetnju, pridružila nam se moja sestra i šogor. Moj Ivo nas je odveo prema svetoj Klari, svetoj Ani i vinogradima. I baš kod kapelice Sv. Ane on kaže da idemo prema čika Peri, jednom djedu koji živi poput pustinjaka u brdu.

Kraj njega i njegove kuće je put i mala sjenica za putnike namjernike. Njegova kujica nas je lavežom pozdravila  a naš suputnik, pas Zagor joj je odgovorio i ona je prestala lajati. U sjenici su sjedila njih dvojica, čika Pera i dida Nikola.…

više