GRUDA U SRCU

NOVA SURADNJA: Ljubica Kolarić-Dumić

prilog: Školske novine/autor: Ivan Rodić

“Učiteljica, pjesnikinja, prozaistica, kroničarka života Hrvata s onu stranu granice, animatorica kulturnih događanja, prognanica iz srijemskoga zavičaja koja je u jeziku pronašla svoju „drugu domovinu”, književnica čije pjesme i prozu čitaju učenici u svojim čitankama i školskoj lektiri, spisateljica u čijim se tekstovima, unatoč svemu, zrcali kristalna kocka životne vedrine”, piše, između ostalog, Ivan Rodić u Školskim novinama, opisujući našu novu suradnicu i ovim riječima:…

više

NAJODANIJI I NAJSPOSOBNIJI TATIN PRIJATELJ

piše: Kitana Žižić

Svi su ga zvali Šime bez ruke, mi djeca barba Šime bez ruke. To nam je jednostavno ušlo u naviku, premda nitko od nas nije primjećivao da nema desnu ruku. Bio je toliko spretan i koristio je potpuno ravnopravno kao i lijevu.

Zaljubio se prije dvadesete i svu svoju nježnu mladost nudio otvoreno izabranici. Udvarao se na tada uobičajeni način pjevajući serenade s prijateljima ispod njenog…

više

APSURDI NAŠI SVAKIDAŠNJI

piše: Kitana Žižić

Jesen smo pozdravili radosni i mladi usprkos proteklih pedeset godina od mature.

Tog petka, prvog listopada otišla sam u Hvar. Nekoliko dana ranije bila sam ugodno iznenađena pozivom školske kolegice da proslavim s njima pedesetu obljetnicu mature prve generacije hvarske gimnazije. Rado sam se odazvala, premda sam s njima, nakon osmoljetke, pohađala samo prvi razred. Nastavila sam i završila …

više

ONAJ S KIM NISAM OVCE PASLA

piše: Kitana Žižić

Bližim se sedamdesetoj. Još samo malo, kao treptaj oka. Kako je to nekada bilo daleko i kako su stari bili ljudi u tim godinama…

Danas mi se čini da samo proživljavam neku drugačiju mladost. O godinama niti ne razmišljam samo kad treba proslaviti sljedeći rođendan. To što ne razmišljam nije za pohvalu, jer “Ništa ne raste na pretjeranoj rječitosti, ni premaloj rječitosti ni na…

više

MOJI MOTIVI

piše: Ante Karačić

Iserloh/ Umjetnošću sam se počeo baviti iz hobija 2008. godine. Može se reći da je to bilo vjerojatno da pobjegnem od “gluhog očaja”.

Dakle, pred mirovinu mi firma ide u stečaj i predstoji mi treći početak. Vjerojatno je to u nekoj polusvijesti bilo traženje puta za treći početak.…

više

TUGA JE LASTAVICA…

“… Jednog se dana probudiš i misliš da je otišla, ali samo je odletjela negdje drugdje i grije perje. Prije ili kasnije, vratit će se i ponovno ti se smjestiti u srce.“

piše: Kitana Žižić

Velika je bila moja obitelj. Onaj dio koji je davno napustio našu zemlju nisam nikada ni upoznala. Znala sam ih samo iz pisama, koja su rijetko stizala iz Australije. Bila su upućena njihovoj i mojoj mami. Ponekad bi se između listova našla fotografija moje polubraće da zagrije majčino srce, dugo godina neutješno, sve dok se nije udala za mog oca i s njim izrodila novu djecu.…

više

ZIMA U WAGRAINU

piše: Viktorija Majačić

Imala sam devetnaest godina kad sam se, umjesto na fakultet, kao većina mojih školskih prijatelja, upisala na brzi tečaj životne škole. Na nadmorskoj visini od 838 m, u malom austrijskom skijaškom mjestu Wagrain, čekale su me lekcije koje sam morala naučiti.

Prvi radni dan neću nikada zaboraviti. Bila je subota. Dan kada jedni gosti odlaze…

više

HRAMOVI I FARAONI

piše: Štefica Vanjek

„Evo mene ljudi moji“, ali ne na bevandu, mada izgledam kao da sam cijelo ljeto provela negdje u hladovini uz bevandu. Ne znam da li sam bolje u licu poduhla kao kronični alkos, ili je trbuh tako velik kao da sam cijelo ljeto radila u nekom bordelu pa zaradila još nešto osim side, ruke ljubičaste od ispucalih kapilara i tanke kože kao da me muž neprestano …

više