događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Slavica Gazibara
Prije puno godina studirala sam u Zagrebu. Dolazila bih kući (tada je za 70 kilometara autobusu trebalo skoro dva sata) dva puta mjesečno petkom nakon predavanja, pred večer, gladna.
Čim bih ušla u roditeljski stan osjetila bih da se opet kuhao kiseli kupus ili grah. Ili grah i kupus. Ubijao me taj miris. Mrzila sam ga.…
piše: Joso Špionjak
Pričao mi jedan čovjek s kojim sam radio duži niz godina o sahrani njegovog bliskog prijatelja i o tuzi koja ga tada zadesila.
Po unaprijed izraženoj želji, pokojnikovo tijelo je nakon smrti kremirano. Dakle, radilo se o ukopu urne.
piše: Kitana Žižić
Kad smo je upitali kako se zaljubila u tog sebičnog mladića, samoživog do srži, nije znala objasniti.
Bio je liječnik, završio studij bez ijednog ponovljenog ispita i to u vrijeme, kad liječnici nisu tražili unosno zaposlenje i karijeru izvan granica vlastite zemlje. Za život je izabrao Split, premda je rođen u Zagrebu i tamo se školovao. Daniru je upoznao jednog ljeta na splitskim Bačvicama.…
tekst: Štefica Vanjek
Korona je postala velika vladarica na zemlji, sve je sebi podredila, ljude i prirodu (ljude je malo u zatvore strpala, a prirodi olabavila ljudske okove).
Meni ta vladarica ne određuje pravila, usprkos njima ja sam svaki dan na nekom drugom mjestu. Što mogu kada mi je život natovario mnoge samare na leđa. U ovoj izolaciji još jedan samar mi je pridodao pa moram od vrata do vrata, iz dana u dan.…
piše: Kitana Žižić
Sa suprugom sam sjedila u kafiću u Ogulinu. Prvi put sam tu bila, iako sam puno toga znala o Ogulinu iz pisama moje Vesne.
Slala mi je divne fotografije povijesnih znamenitosti i bogate prirode svud unaokolo. Pisala o svom voljenom rodnom mjestu, mjestu Frankopana i Ivane Brlić Mažuranić.…
autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)
Vrata sa dvije rupice, na peći napravljenoj od metalnog bureta, već su se bila zažarila od siline vatre, ali još uvijek nam je bilo hladno po nogama, iako smo svi troje bili obuveni u vunene čarape.
U sobici je bilo polumračno i bilo je vrijeme da se upali lampa, ali mama je odgađala svaki trenutak, jer zimske noći su halapljivo gutale petrolej.…
piše: Kitana Žižić
Četvrta godina gimnazije. Moje vrtićke i pučkoškolske prijateljice pohađaju je u Hvaru, ja svakog školskog dana pješačim do one povrh Pazara, “Vladimir Nazor” u Splitu.
U prvom razredu smo bile zajedno, a onda sam se oprostila s Hvarom, ukraden mi je predivan pogled s blagovaoničkog prozora.…
piše: Štefica Vanjek
“Kad se sa srcem kuha...” Tko se još sjeća ove reklame? Očito metuzalemi kao ja koje još nije pokosila korona, kao ni mene. A bila su to sjajna i nezaboravljena vremena.
Konačno smo nakon dugo vremena ugledali sunce, i već je sve vedrije. Svaki dan doslovce dežuram negdje pred vratima ordinacije (naravno s onim odurnim brnjicama na nosu) pa sam se zaželjela šetnje i svježeg zraka.…
tekst: Kitana Žižić
A mislila sam da sam ja ta koja voli manje. Prvi put sam ga ugledala na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Stasom i lijepim licem podsjećao me na tada vrlo popularnog Harisona Forda.
Nije mi bilo lako skrenuti pažnju na sebe, jer je pripadao relativno zatvorenom društvu Crnogoraca. Nekih koji su došli studirati u Splitu, a drugih porijeklom iz Crne gore, koji su živjeli u Hrvatskoj.…
Prvi dan 2014. godine prošetao sam kroz dio grada gdje sam skoro svaki dan prolazio dok sam odlazio u pučku školu.