tekst: Đurđa Vukelić Rožić
Obed se pomalo kuval na šparhetu, ja sem delala svoje posle po hiže, a z televizora je imeniti gospon nekaj laprdal. Stareši, lepo oblečen i doteran kaj da je z modnoga žurnala za mladiče skočil vun. Pod reflektorom, lasi su mu se leščali vu farbe gnile črešne. Ocelo-sivi štof anjcuga lepo je padal po negvomu salu i gloncal se da je milina za videti. Morti je bokčija šnajder spil tri škatule Vapavurina kroječi mu odelo. Ni to britanski slim fit¹, ili američki sack jacket². Sečam se, gda nam je mamika šivala opravice po krojima z Burde³, bormeš ni bilo XXL krojev za pretilu gospodu i dame. To je moda 21. veka. Bokčija krajač je šopal ramenice tega kaputiča z futerom kaj gusaka z lulekima od palente za Martinje.…
Svaki dan gledamo videa divljih svinja kako harače po ulicama gradova, a lisice se više ni ne skrivaju. Divlje životinje postale su pitome jer lako nalaze hranu u prenapučenim gradovima a šume i divljina se uništavaju.
Moja omiljena ljetna haljina trebala je spretne ruke krojačice. Krajem toplog proljeća doživjela je nezgodu i kako ja nisam stručnjak i nisam je željela još više osakatiti, bila sam sretna što u kvartu imamo krojački salon. Odnijela sam, dakle, haljinu majstorici. Objasnila mi je da će poderotinu popraviti i nazvati me za dva-tri dana, čim završi s popravkom.… 
Dvije trećine veljače su prošle a meni je tog jedinog ženskog mjeseca već pun kufer. Dosta mi je mačje ljubavi, vrapčje i ljudske. Svake godine početkom veljače ista pjesma, mačke iz cijelog kvarta sjure se u moj ružičnjak pod prozore spavaće sobe i tad vodimo rat.
Oduvijek sam voljela čitati. Knjige su mi bile jako važne. Često sam u njima tražila odgovore na pitanja koja su me mučila. Ponekad sam ih pronalazila, a ponekad i ne.