Sonja Smolec
Svoj prvi sad dobio je od tate, daleke 1990. godine, za odličan uspjeh u školi. Bio je kvalitetan i skup. Kupio mu ga je nekih šest mjeseci nakon što ih je obojicu njegova mama ostavila.

Otišla je na rad u Njemačku, ali Tomo je, iako je još uvijek bio dijete, osjećao da se ona nikada neće vratiti. Nije mu to nitko rekao ali je njegova nježna dječja duša to svakodnevno govorila.

Svakih mjesec dana slala je pismo naslovljeno na njega, nikad nije…

više

Iz naše arhive: Ova priča prvi puta je objavljena na našim stranicama 6. studenog 2011.
piše: Sonja Smolec
Probudio me loš san. Cijelu noć prozor je bio širom otvoren. Drhtim u krevetu dok mi prsti čvrsto stišću rub pokrivača. Pokušavam misliti na nešto drugo. Ne ide. Pokušavam isprazniti glavu od misli, ali to je isto kao da goloruka pokušavam isprazniti košnicu punu pčela. Odustajem i ustajem. Izvlačim papuče ispod kreveta. Teturam do kupaonice, naslanjam se na umivaonik i približavam nos ogledalu kako bih se bolje vidjela. Doduše, ne znam što sam očekivala vidjeti osim one iste face…

više

IZ DNEVNIKA JEDNOG NAPUŠTENOG MAČIĆA
piše: Sonja Smolec
Bio je to jedan običan četvrtak. Nisam ja znao koji je dan, to sam čuo od ljudi koji su me uzeli s ceste. Znao sam samo da sam jako, jako gladan, da me boli glava, da jedva mogu disati jer mi je nosić bio začepljen od sasušene krvi, desno oko bilo je upaljeno, naotečeno i zatvoreno i stalno su mi curile suzice. Obrve i brkovi bili su spaljeni, na desnom obrazu boljele su me otvorene rane. Toliko mi je bilo loše da se više niti ne sjećam kako sam ovdje dospio i tko mi je sve ovo napravio. Fali mi mama. Još nedavno je

više

piše: Sonja Smolec
Navečer je bio još poprilično normalan. Osim onih nekoliko sumnjivih nijansi na ekranu koje su se pojavile prije više godina i na koje smo svi navikli, i ružnih stvari na vijestima na koje smo se isto tako navikli, nije bilo ništa neuobičajeno. Ugasila sam ga na pola neke dosadne sapunice.
Drugi dan poslije podne uzimam daljinski, pritisnem zeleni «gumbić». Ništa. Pritisnem broj jedan. Opet ništa. Gledam u ekran, onako postrance. Možda me iznenadi. Da nisu baterije u daljinskom? Nisu, veli sad i druga zainteresirana strana. Prilazi mu …

više

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Tako je lijepo sjediti pored kamina dok vani još uvijek pada kiša. A kamin u kojem se nalazi cjepanica, nalazi se u predvorju hotela. Sve je uređeno da se čovjek osjeća «kao kod kuće». Samo, ja kod kuće nemam fotelje i nemam kamin. Ni cjepanicu.

Sivi, kišni dan pokriva ovaj lijepi grad.

Mislila sam iskoristiti priliku, izaći i slikati, ali sve što sam dobila od moje šetnje bile su mokre traperice s kojih se cijedilo. Činilo se kao…

više

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Traži se poslovna tajnica, može i mlađa umirovljenica, sa solidnim znanjem engleskog jezika, znanje rada na računalu – poznavanje Office programa, poželjni i Photoshopa, poznavanje…  bla…bla… bla… Uz ostale dokaze o radnom stažu i dosadašnjem radnom iskustvu molimo priložiti sliku.

Drugim riječima, traži se one-man-band. Ništa zato. navikla sam ja na takav posao.

Napisala sam molbu. Odlično, mislim si. Po mojim kriterijima još…

više

Proljeće u Velikoj Gorici, a može i bilo koje drugo godišnje doba, i bilo koji drugi grad
piše: Sonja Smolec

Ovo je jedna sasvim obična priča. Mogla je biti ispričana ili napisana i u nekom drugom gradu. Ali nije.
Velika Gorica, jedan od najvećih gradova u lijepoj našoj, čist, uredan, u konkurenciji 5300 europskih gradova, osvojio je Srebrni cvijet Europe – renomiranu nagradu europske Asocijacije za cvijeće i okoliš Entente Florale koja je dodijeljena 9. rujna 2004. godine u francuskom gradiću Aix leis Bains.
Zasluženo. Gradska uprava se i prije i poslije toga trudila u gradu održati visoki standard čistoće. Mogli bi poslužiti kao primjer …

više

MOJE IME JE MARTA
piše: Sonja Smolec
Niste li se i vi nebrojeno puta začudili kako vas već pri prvom susretu osoba podsjeća na neku od životinja?
Kako u izrazu lica ili stavu tijela ima nešto šumsko, animalno? Možda je to bio vuk, lisica, medvjed …ili …oh, da …mene su neki ljudi neodoljivo podsjećali na gmazove, oni simpatičniji, ne znam zašto, na kornjače. Možda zato što mi one izgledaju bezopasno. I uvijek izgledaju kao da se smiješe. A onda, prije dosta godina srela sam čovjeka i odmah pomislila-luk. Da, ne nikakva životinja nego -luk!…

više