Kitana Žižić Izronila je iz morske pjene
U kostimu svijetlo zelenog lišća
Posutog kapljicama mora
A ona mokra i blještava
Vretenastog tijela požudom izranjana
Platonskom ljubavlju sputana…
Volim izazivati (ne)sreću zavlačeći se u metaforu smrti,
ući u raj i pakao sadašnjosti i vratiti kući,
prkositi suncu dok plače nad (be)smislom budućnosti.
Kakva će, i hoće li je uopće biti?
Možda samo u iluziji i mitu.…