događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kolumne iz života Hrvata u Njemačkoj
Napisali Sonja Breljak i Emil Cipar
piše: Esad Redža
Magla se te večeri spustila na stari grad kao da ga želi sakriti od samoga sebe. Profesor je izišao iz malog, zadimljenog lokala u kojem je proveo sat vremena uz čašicu koja mu je samo malo omekšala rubove dana. Krenuo je prema stanu zadanom putanjom.
Pri svakom drugom koraku okretao bi se oko sebe, lagano, gotovo svečano — na …
TISNO ili O PRIJATELJSTVU
tekst i foto: Marijana Šundov
Jedan od najljepših trenutaka ovog dugog, vrelog ljeta bio mi je ponovni susret s prijateljicom, ne kolegicom jer nas dvije i to jesmo, nego baš prijateljicom iz studentskih dana – našom Sonjom. Kažem našom, jer Sonja je urednica portala Hrvatski glas Berlin, za kojega sa zadovoljstvom već preko deset godina pišem.
Nalazimo se Sonja i ja kada god možemo, što nije onoliko često koliko bismo nas dvije željele, ali je dovoljno za čaroliju prijateljstva koja traje više decenija.…
piše: Stjepan Poljaković
U zadnjih godinu dvije imadoh prilike, potrebe, a u zadnjem slučaju bijah i zamoljen, napisati pismo podrške raznim prijateljima u raznim prigodama.
Ono što izgovorimo ostane zatrpano u moru drugih riječi, zapisano dulje traje i može se po potrebi, želji i prilici iznova čitati.…
Iz naše arhive ...objavljeno 29.05.2013.
piše: fra Miro Babić
Kenija/ Kada sam konačno svoj 40-godišnji terenac kojeg već godinama vozim bez kočnica, s napuklom šoferšajbom i bez retrovizora uspio zamijeniti mlađim polovnim terencem, već nakon par dana imao sam nezgodu na blatnim putevima koji jedino postoje ovdje oko mene.
Bilo nas je petero – dvojica fratara i troje volontera iz Njemačke, otklizali…
Željka je bila jedna od nas. Negdje oko Uskrsa od kolegice S. čuo sam da nije dobro. Tada sam odlučio ne dopustiti da ode neprimjetno. Danas mi je kolegica I. proslijedila osmrtnicu, borba je završena. Oni koji su imali sreću poznavati ju, putovati s njom, znaju zašto ovo i ovako pišem.
piše: Stjepan Poljaković
U svakom poslu postoji nešto što manje volimo.
U poslu nas 24-satnih njegovatelja većina nas ne uživa u čestim putovanjima. Pomisao da nam valja sjesti u kombi i truckati se od 4 do 14 sati, ovisno o pokrajinama, izaziva u nama stanovitu dozu nervoze.…
MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
Bila je to predivna noć, sa blagim vjetrom koji je donosio miris dalmatinskog bilja, zvijezdama jasno vidljivim na tamnom nebu i osjećajem radosnog iščekivanja početka lijepog događaja. Iznad nas su lagano treperile krošnje drveća. Bio je to predah od svakodnevice i savršen završetak dana.
Sada, nakon gotovo godinu dana, mogu reći kako je to meni bio jedan od najljepših dana protekloga ljeta. I posjet još jednom „malenom mjestu srca moga“.
Suprug i ja smo taj dan imali priliku na jedan dan otići iz Splita u…
Poezija koja me ne probudi, ne uznemiri, ne zapali, ne otvori u meni neku davno zatvorenu sobu ili barem neki sobičak, rijetko ostaje sa mnom.
piše: Lada Franić
S godinama sam shvatila da poeziju ne čitam kao kritičarka, ni kao profesorica pa čak ni kao autorica.
Čitam je kao netko tko od književnosti još uvijek očekuje događaj, onaj poznati uzlet.…
U traganju za izgubljenim Hasanom
piše: Lada Franić
(Razmišljanje koje me opsjeda od srednje škole kad sam pročitala prvi put roman M. Selimovića “Derviš i smrt“)
✨Citat:
“Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sâm Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sâm, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sâm osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da ČOVJEK DOBIJA KAD DAJE.”✨…
Ne radim džabe ni za milijun eura