događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kolumne iz života Hrvata u Njemačkoj
Napisali Sonja Breljak i Emil Cipar
MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
Postoje gradovi koji me doslovno začaraju i kojima se uvijek vraćam. Imaju čaroliju koja me privlači – patinu povijesti jer njihove građevine stare su stoljećima, a opet imaju živost modernih vremena. Nisu ostali u prošlosti nego su je s poštovanjem prigrlili i nastavljaju živjeti i razvijati se. I kao takvi pomažu ispričati priču o nama – o ljudima.…
Iz naše arhive …objavljeno 29.08.2013.
piše: Sonja Breljak
Slika prva: Tri su mi godine. Preda mnom šumi veliko, široko more. Došli smo iz srednje Bosne u Hrvatsku, u Omišalj. Za ruku mama vodi petogodišnjeg brata i mene. Mama je mlada i lijepa. Radi od svoje 14-te godine. Kuharica je. I to kakva!
Kad bi u naš grad dolazio predsjednik ondašnje države, boravio bi u tada jedinom hotelu u gradu. Na odlasku je svo osoblje stalo u red, on se rukovao sa svima. I s mamom. To gledali u večernjim vijestima.
Ponosim se mamom. Na moru kuha u takozvanom radničkom odmaralištu. Godina je 1964. Tu odmaraju direktori, stručnjaci, manje radnici.…
Iz naše arhive/ objavljeno 11. svibnja 2010.
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin je njemačka i svjetska metropola. Uza sve dugove kojima je opterećen i opću financijsku krizu, ujedno je to povijesno, nasljeđem i kulturom, vrlo zanimljiv i bogat grad. I prostran je.
Prostire se na 891 četvorni kilometar. Ili što bi rekli, „ima ga ihihi …”! Pa ne čudi da njegovih četiri milijuna stanovnika…
Iz naše arhive/ objavljeno 28.09.2013.
piše: Dražen Radman
Ponukan tragičnim završetkom života g. Zvonka Bušića, a napose izjavom u oproštajnom pismu kako nije više mogao živjeti u ‘Platonovoj pećini’, ponovo sam pročitao Platonovu priču o ljudima koji obitavaju na tom mrklom mjestu i, dakako, shvatio da se priča odnosi i na cjelokupno društveno stanje Hrvatske.
U spomenutoj pećini, ljudi se odmalena nalaze s okovima na nogama i na vratu pa se ne mogu okretati. Stoje na istom mjestu i gledaju samo ispred sebe. Iza njih je otvor (ulaz u pećinu) kroz…
Sandra Marelja Muić
Ćaća još čeka da sin mu se vrati,
da zajedno odu grozdje potrgati
Dotaknuti zemju i vidit’ šta trs može još dati
Ne viruje da su on i mater ostali sami,
ne viruje, a prolaze dani
Dico naša, anđeli u raju, Dalmacija čuva vas u sjaju
Dico naša, ća bili ste zle sriće, za vikova nosit’ ćemo vam cviće…
piše: Milan Rajšić
Dunav kroz Mađarsku teče tek par kilometara manje od okruglih 500. Pa, tako 500 kilometara i s druge obale, pa onda na obadvije strane pravi desetke i stotine rukavaca i kanala… pa se razlije u brojne bare, pa meandrira i zaokreće, čas ovamo čas tamo… Pa, s vremena na vrijeme, a najčešće nakon obilnih jesenjih kiša ili kasnih proljetnih topljenja…
Dunav i Mađa su kao ruka i rukavica. Ne može Dunav veselo ploviti prema svom ušću a da se tisuće i tisuće Mađara ne vozi u kanuima i kajacima, drvenim brodovima i čamcima, po najvećoj rijeci Europe.