razgovarao i u tekt pretočio: Nikola Šimić Tonin
Za Vas fra Ivica vole reći da ste Srce Afrike. Rođeni u Kiseljaku u Bosni. Od moje rodne Busovače što se narodski kaže: „Kamenom dobaciti.“ Završili ste srednju trgovačku školu i nakon tri godine studiranja ekonomije otišli u svećenike. U Sarajevu završili teologiju, franjevački red. Zatim otišli raditi u Tuzlu, a nakon toga ste jednu godinu proveli u Londonu gdje ste učili i usavršavali engleski jezik, te samo nakon nekog vremena otišli u Ugandu. Da bi se otišlo u misiju, kako je znano, postoje posebne procedure za svećenike gdje se mora pisati molba Vašoj Upravi, a onda oni sve šalju u Rim. Ovo je provincija Svetog Franje u Istočnoj Africi, Mauricijusu i Madagaskaru, prošli ste i pošli u misiju.
Što Vam prvo padne napamet kad se sad iz ove perspektive sjetite tih dana odluke?
– Još prije polaska u srednju školu osjetio sam želju za odlazak u sjemenište, ali sam nekako uvijek mislio da je ta želja trenutna i da će me uskoro proći. Sada, toliko godina nakon sa smiješkom se prisjećam dana objave moje odluke za odlazak u fratre. Zadivljujuće je bilo kako su me roditelji odmah podržali, i nije bilo bitno što ću napustiti fakultet. Jedino je bilo bitno, kako je moj otac govorio, da slijedim svoje srce. Bili su emotivni, sjetni, ali i izuzetno ponosni na moju odluku da slijedim Božiji poziv. Nisu bili sigurni hoću li ustrajati u pozivu fratra, ali su u jedno bili sigurni: ako ne probaš nikada nećeš znati bi li uspio. Sada vidim da je to bila jedna važna odluka u mom životu i ponekada se pitam bi li sada imao toliko hrabrosti i spremnosti na tako veliku promjenu i odluku.
Zašto misija, misionarstvo, zašto Afrika?
– Odluka o odlasku u misije nekako se sama nametnula. Oduvijek sam volio humanitarne poslove, pa sam se već pred kraj svog svećeničkog obrazovanja, prije ređenja, obratio upravi franjevačke provincije Bosne Srebrene i u pismu izrazio želju za odlazak u misiju. Tako je sve počelo. Dobio sam potvrdan odgovor, ali sam prvo morao odraditi godinu dana u provinciji, u Tuzli gdje sam prvo bio đakon, a nakon toga mladomisnik. Afrika je zapravo bila druga opcija, moja prvotna želja je bila Indija, ali tamo nisu primali misionare. Sada mi je drago, jer sam se toliko saživio sa Afrikom i postao jedan njen – jedan crni. Misiju sam počeo odlaskom u Ugandu u čemu mi je pomogao fra Tomo Anđić. Kada je čuo da želim ići u misiju, posjetio me u Tuzli i predložio da dođem kod njega u Ugandu. Sljedećih godinu dana proveo sam u Londonu na učenju i usavršavanju engleskog jezika, a nakon toga došao je red na moj dugo očekivani odlazak.
Uz dva franjevačka subrata u misiji svesrdno pomažu volonteri i posjetitelji iz raznih dijelova svijeta, a najviše iz Hrvatske i BiH.
– Tako je. Do sada smo primili preko 200 volontera i posjetitelja iz različitih dijelova svijeta, ali ipak ih je najviše mojih Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svaki volonter prije dolaska ovdje treba imati viziju kako pomoći i osmisliti plan i program svog boravka ovdje. Najbitnije je da osmisli kako najbrže i najjednostavnije pomoći djeci u školi. I kada dođu, svaki od njih pomaže ovisno o njegovoj spremnosti i koliko je u njegovoj moći. Meni je najvažnije kada upoznam čovjeka da vidim njegovu želju, volju, trud i rad. Ako je netko takav, sve se lako možemo dogovoriti i brzo izorganizirati.
Što nam možete reći „na prvu“ o životu u Ruandi, školovanju, pomaganju i pružanju nesebične ljubavi i brige prema djeci Ruande?
– Život u Ruandi je skroman, vrlo siromašan, ali sretan. U cijeloj Africi, a posebno u Ruandi ljudi ne gledaju bližnjega kroz novac, nego kroz veličinu ljudskog srca. Ne sude nikome, nego pokušavaju i spremni su pomoći bilo kome tko pomoć zatreba. Ono što je najbitnije, oni ne kontroliraju život, nego ga žive. Smatram da je to glavni razlog zbog čega su sretni, iako nemaju ni osnovne životne uvjete kao što su voda, hrana, struja kao ni higijenske potrepštine. Školovanje, nažalost, nije na nekom zavidnom nivou, ali mi se zaista trudimo kako bi i osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje podigli na neku veću razinu. I za sada nam zaista dobro ide. Biramo školovane i obučene učitelje, a neke od njih šaljemo na dodatne edukacije vezane za njihovu struku. Radim onoliko koliko je u mojoj moći. Svaki novi dan je prilika za pružiti pomoć i uliti nadu u srca ove djece. Jer kad nada u čovjeku umre, to je njegova smrt. Sve dok postoji nada, postoji i mogućnost za promjenu cjelokupne Afrike, a ključna stvar za promjenu jeste obrazovanje.
Fra Ivica Periću živite u Africi već 31 godinu od čega 19 u mjestu Kivumu u Ruandi u Centru „Otac Vjeko“ koji je ubijen u Ruandi i po kome je centar nakon toga dobio ime.… više
Prilikom nedavnog boravka u Riminiju, gradiću na talijanskom dijelu obale Jadranskog mora, imala sam čast upoznati prof. Egidija Ivetića, rođenog Puljanina, koji godinama živi i radi u Padovi.
Berlin-Zürich-Innsbruck/ To posebno volim, kad pročitam, otkrijem ili budem tamo gdje se naši iseljenici – znanstvenici, umjetnici, glazbenici, književnici… izdignu iznad svih brojnih što su jezik kojim govore s mlijekom majčinim upili, pa osvoje najviša priznanja i pohvale za svoj rad. Rašire mi se pluća od ponosa i suze od radosti krenu kao da mi se radi o najmilijima.
Berlin/ Virus, povećan broj oboljelih, nove mjere i ograničenja… sve je to obilježilo i početak došašća. Djelomično zatvaranje ponajviše se odnosi na društveni i kulturni život a epidemiološke mjere imaju velikog utjecaja i na vjerski život i vjerska okupljanja
Naš sugovornik Damir Plavšić umirovljeni je satnik Hrvatske vojske, 60-postotni ratni vojni invalid, šest puta odlikovan, među ostalim i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog. O Domovinskom ratu napisao je do sada tri knjige. Rođen je 1969. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu te je, nakon odsluženja JNA, preselio u Zagreb i počeo studirati veterinu. U lipnju 1991. godine dao je zadnji ispit s druge godine i odmah dragovoljno otišao u Vukovar braniti grad.… 
U Kabinet za poremećaj iz spektra autizma se sve češće javljaju mlade i odrasle osobe sa sumnjom na Aspergerov sindrom (prema DSM-5 poremećaj iz spektra autizma – PSA).