Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac
(ona od svoje),
uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem
svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva
bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti
uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.…
Jednom dođe dan kad jedan susret izbriše
Tužni osmijeh i čežnjom zamagljen pogled
Nemoguće postane moguće
Strahovi i strepnje rasprše se
Kao sapunasti mjehurići
Ostanu tek nevjerojatna sjećanja…
S godinama mi zaostaju osmijesi s lica
među maramama od srebrnih niti
u noćima bez mjesečine
kao ozeble nebeske strmine
vrh glava rasplamsanih baklji
i nestaju u vremenu pobjeglom niz ulicu…
Jutrom kada sunce sine,
Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac
“Patko, patkice, reci nama
Jednom dođe dan kad jedan susret izbriše
Sanjala sam jednom, kao i djevojaka većina,
S godinama mi zaostaju osmijesi s lica
Oslušni noćas kroz valcer noći