Jadranka Ivanović-Bolog

Jadranka Ivanović-Bolog

Sve te oči
Sva ta usta
Svi ti zubi
i jal i glad
i moć i bol
i žeđ i sol
Sve te oči, usta, zubi
Sva ta djeca, stari ljudi,…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Ta trava vjetrom nošena
pokret je umoran i oprezan
sjenke što čekala je pritajena
da Sunce prođe pored nje.

Rođeni u različitim svjetlosnim godinama
još čujemo samo glasove udaljavanja jedno od drugog
i sjaj univerzuma poslije nas još je jači,
oči nas peku, ali mi gledamo sljepilu u susret,
sjena je nestala, trava je polegla
od tijela nevidljivog…
Dodirnuvši nedodirljivo radosni smo!…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Naslikah krvavog bika
umjesto razjarenog stiha
i zvijezde pune straha
ispod njegovih kopita.

To predskazanje bez zvuka
od milion čeličnih gelera,
po mome tamnom platnu para
ritam nadolazećeg vremena.…

više

Jadranka Ivanović-Bolog

Zamišljam ga kao sobu
i u njoj od tila zavjese
i ja lakša od njih
lakša od sebe.…

više

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog

Rođen je u neredu, nered ga je činio i bez njega nije mogao. Sve je uvijek bilo na nekom mjestu gdje ne pripada. Nered u kući je genijalna stvar?

Oni rasli u neredu, pa zato i sami neuredni uvijek imaju nešto novo da kažu, vječno su u potrazi za stvarima koje su negdje ostavili i to sasvim sigurno baš tu i nigdje drugo. Ipak ne nalaze te stvari onog momenta kada ih trebaju nego sasvim slučajno kada više i ne razmišljaju o toj uzaludnoj potrazi koja ih je strašno iznervirala…

više

Jadranka Ivanović-Bolog
U zavoju te ulice
mislila sam na tvoje nevjerstvo
i lubanju mrtvog čovjeka,
koja je tad bila i moja,
u zavoju te ulice.

U zavoju te ulice
srela sam Žedne Ptice
i shvatila – i ljepote mogu biti ubice,…

više

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog

 Ustao se iz svog tijela, ono je bilo već dosadno, ostarjelo i neosjetljivo je postalo. Zapalio je joint ovako bestjelesan, udahnuo duboko kao da i sad ima pluća i shvatio, disati i ne treba, treba se samo sjećati i emocije su tu i bez kakvih droga. Ipak disao je iz navike, i dalje.

Pomislio je:

– Još sam zapravo živ i mogu se ispričati za sve što sam učinio, bilo je sve bez razmišljanja, brzopleto, iz osvete. Da, iz osvete i to je ono najgore. Svakako će potražiti sve svoje preživjele žrtve, možda mu i oproste, vrijedi pokušati. Nema smisla ovako snatriti po mjesečini, mislio je. …

više

piše: Jadranka Ivanović-Bolog
Danas sam vidjela tek umrlog čovjeka, tijelo je bilo još toplo, oči poluotvorene, a usta su još nešto htjela reći, ono nešto i nekome. Razmišljala sam koja je to njegova zadnja riječ mogla biti ili koja misao, sve je lebdjelo u toj sobi baš kao da će se svakog trenutka sve samo kazati.

Njegova zadnja želja je bila da ga spale, da ostane samo pepeo od njega i da jedan dio tog pepela kriomice raspu po poljima tamo negdje u proljeće, nikako u zimu, nju nije volio.…

više

piše: Jadranka Ivanović-Bolog

Glad je još uvijek tu prisutna, samo ona se javi u stilu – dobro jutro i dobar dan, pa još si tu, nisi umrla, već će se sve nekako srediti i opet ćeš biti vesela, nestašna ovčica što skakuće po brežuljcima.…

više

tekst: Jadranka Ivanović-Bolog

Slučajno se zaglavih u jednom odlomku iz  prošlosti, skroz nenamjerno.

Vrijeme je postalo prostor u kome je ono stalo i bilo mu po mjeri. Dopunjavali su jedno drugo kao dobro uigran bračni par. Nisu žudili za osvetom, traženjem crnog i bijelog, bili su kompatibilni ili jedostavno, umjetničko djelo u svim svojim facetama.

Htjela sam tamo i ostati još barem na kratko, uživati u besciljnosti …

više