MJERA ZA SREĆU

Iz naše arhive/ objavljeno 07.02.2018.

piše: Dragica Šimić
Sad kad je sve stvari stavila na svoje mjesto mogla je odahnuti. Veliki kofer koji je zauzimao pola sjedišta u trošnom vagonu druge klase bio je napunjen namirnicama i potrepštinama za higijenu koje bi trebale trajati jedan mjesec.…

više

SVE ĆE OVO JEDNOM PROĆI

Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2017.

U sjećanje i spomen na zarobljene, nestale, ubijene, preminule i preživjele Hrvate iz bugojanskog logora Stadion i njihove obitelji.

piše: Dragica Šimić

Danas sam tako umorna. Rado bih ostala kod kuće. Osjećam se iscrpljeno, bez atoma snage u sebi.

Svaki dan jurnjava, potraga za hranom, čekanje u redu pred Caritasom, kuhanje sa oskudnim namirnicama, čekanje pred logorom smrti.

Od stražara  dobijam informaciju da moj suprug više nije tu.

– Znate li gdje je, pitam oboružana nadom da je živ ali vrlo dobro…

više

DAN POSLIJE, GODINAMA POSLIJE…

piše: Dragica Šimić

O Hrvatima u B i H  i njihovom stradanju tijekom Domovinskog rata,  u Hrvatskoj se pisalo malo ili nikako. Nikada  mi nije bilo jasno  od koga i zašto se skrivala ta istina, istina o porobljenom  gradu Bugojnu i etničkom čišćenju Hrvata  od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U tom etničkom čišćenju prognano je 14 000 hrvatskog stanovništva, ubijeno je 200 od kojih je 85 civila. Oko  2 000  Hrvata bilo je zatočeno u logorima, njih 550 u zloglasnom logoru Stadion (ispod tribina Iskrinog stadiona)  a 294 logoraša punih osam mjeseci  bili su psihički i fizički zlostavljani. Neki od njih su odvedeni  iz logora, njihova tijela nikada nisu pronađena  te se vode u evidenciji nestalih.…

više

TRAŽEĆI SUNCE

Iz naše arhive/ objavljeno 22.06.2015

Ovo je priča o majci jednog našeg mladog, poginulog logoraša. Često se sjetim, pa zapitana kako živjeti život bez iskonskoga sunca, a umrijeti se ne može bez božje volje, napisah ove redove.

piše: Dragica Šimić
Govorila  je da ga noću sanja, ali nikad  mu ne vidi lice. I doziva ga imenom, ali on se ne okreće,  ili je ne čuje,  ili je krenuo nekim svojim putem, samo njemu znanim.

Uspije prepoznati njegovu visoku, mladićku siluetu, osjeti njegovu prisutnost, ali brzo odlazi baš kad pruži ruku da mu podraga kosu. Već je blizu njegovih crnih uvojaka,  on se brzo udaljava ranjavajući njenu dušu toliko da se odmah budi iz sna i grca u suzama sve dok se jutro lijeno…

više

DVORIŠTE DJEDA BRKE

piše: Dragica Šimić

Među djecom u selu  vladalo je mišljenje da je djed Brko vrlo strog i nemilosrdan prema njima.

Strožiji od njega bio je jedino djed Matušić koji je zbog starosti bio jako ogluvio. Često je dolazio kod mog djeda. Oba su pušila lulu i pričali o  prvom svjetskom ratu, ranjavanjima i zarobljavanju, frontovima. Voljela sam sjediti  uz nih i upijati  njihove razgovore.

I sve je bilo u redu  dok mene ili neko drugo dijete nije susreo na…

više

TAMO GDJE SMO VIDALI RANE DUŠE

Iz naše arhive/ objavljeno 06.06.2015.

piše: Dragica Šimić
Teško je reći zašto smo bili sretni a i pomalo nesretni i da li se čovjek može istovremeno poistovjetiti sa oba osjećaja  poslije velike patnje i teškog životnog iskustva u kome sve nestane a duša biva ono što je najjače ranjeno.

Nevidljiva, nedodirljiva, neki čak ni ne vjeruju da ona postoji ali   većina je osjeća koliko osjeća i tijelo, i  ta većina, ti mnogi, svjesni su da rane tjelesne, dodirljive, zacijele s vremenom.…

više

POVRATAK NA RIJEKU

Iz naše arhive/ objavljeno 20.05.2015.

piše: Dragica Šimić
Potiskujući sjećanja izbjegavam susret s bolom. Radije  si priskrbim dane u kojima ih nemam, pokazujem sebi kako znam biti sretna i voljeti negdje daleko, daleko od njih.

Svake godine pomno planiram odlazak, mirim se s bolom danima, molim ga da ne prevlada hrabrost i snagu, bolne uspomene potrpavam lijepima, zataknem osmijeh na rubove usana i krenem ……

više

TRAGOVI NA DUŠI

Iz naše arhive/ objavljeno 11.11.2015.

piše: Dragica Šimić

Možda ludim,  pomislio je. Trebam smisliti bolju strategiju… očito da ova ne funkcionira najbolje…

Možda otputovati…kamo…s kim?  Ponekad možeš biti sam, ali na putovanje krenuti…prema nikome, u ništa…

Držao se za  slamku, i nije čudo da se sada utapa.

Zar ponovo mora proći program vlastitog oživljavanja?…

više

ČINI

piše: Dragica Šimić
Nikad nisam vjerovala u bacanje čini. I prije rata često se govorilo o toj temi. Slušala sam te priče ponekad  sa zebnjom, ponekad s radoznalošću.

Bosna je to, pomislila bih ponekad ironično, možda je u njoj sve moguće. Toliko konfesija, toliko nacija, toliko različitosti što su u sebi stoljećima skrivale mračne tajne i nepomirljivosti koje su sada iznenada izrigale iz utrobe ružne zvijeri zvane rat.…

više

IZGUBLJENI I PRONAĐENI

piše: Dragica Šimić
Snijeg  je te zime napadao rano, kao da je htio svojom bjelinom sakriti zgarišta, porušeni grad, žrvte zavijene u crno, uginula tijela životinja pokraj puta što su još za života izgubila svoje vlasnike u velikom zbjegu izranjavanih, napaćenih ljudskih života.

I zatrpao je sve, nemilosrdno okivajući ledom i novim pahuljama rijetke i ogoljele grane. Zavijao je  ponekad, na izgled bijesno povijajući  tek gole drvorede kestenja što su izgledali  kao jedini živi stvorovi  što se otimlju i bore s hladnom prirodom.…

više