događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2017.
U sjećanje i spomen na zarobljene, nestale, ubijene, preminule i preživjele Hrvate iz bugojanskog logora Stadion i njihove obitelji.
piše: Dragica Šimić
Danas sam tako umorna. Rado bih ostala kod kuće. Osjećam se iscrpljeno, bez atoma snage u sebi.
Svaki dan jurnjava, potraga za hranom, čekanje u redu pred Caritasom, kuhanje sa oskudnim namirnicama, čekanje pred logorom smrti.
Od stražara dobijam informaciju da moj suprug više nije tu.
– Znate li gdje je, pitam oboružana nadom da je živ ali vrlo dobro…
piše: Dragica Šimić
O Hrvatima u B i H i njihovom stradanju tijekom Domovinskog rata, u Hrvatskoj se pisalo malo ili nikako. Nikada mi nije bilo jasno od koga i zašto se skrivala ta istina, istina o porobljenom gradu Bugojnu i etničkom čišćenju Hrvata od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine.
U tom etničkom čišćenju prognano je 14 000 hrvatskog stanovništva, ubijeno je 200 od kojih je 85 civila. Oko 2 000 Hrvata bilo je zatočeno u logorima, njih 550 u zloglasnom logoru Stadion (ispod tribina Iskrinog stadiona) a 294 logoraša punih osam mjeseci bili su psihički i fizički zlostavljani. Neki od njih su odvedeni iz logora, njihova tijela nikada nisu pronađena te se vode u evidenciji nestalih.…
Iz naše arhive/ objavljeno 22.06.2015
Ovo je priča o majci jednog našeg mladog, poginulog logoraša. Često se sjetim, pa zapitana kako živjeti život bez iskonskoga sunca, a umrijeti se ne može bez božje volje, napisah ove redove.
piše: Dragica Šimić
Govorila je da ga noću sanja, ali nikad mu ne vidi lice. I doziva ga imenom, ali on se ne okreće, ili je ne čuje, ili je krenuo nekim svojim putem, samo njemu znanim.
Uspije prepoznati njegovu visoku, mladićku siluetu, osjeti njegovu prisutnost, ali brzo odlazi baš kad pruži ruku da mu podraga kosu. Već je blizu njegovih crnih uvojaka, on se brzo udaljava ranjavajući njenu dušu toliko da se odmah budi iz sna i grca u suzama sve dok se jutro lijeno…
piše: Dragica Šimić
Među djecom u selu vladalo je mišljenje da je djed Brko vrlo strog i nemilosrdan prema njima.
Strožiji od njega bio je jedino djed Matušić koji je zbog starosti bio jako ogluvio. Često je dolazio kod mog djeda. Oba su pušila lulu i pričali o prvom svjetskom ratu, ranjavanjima i zarobljavanju, frontovima. Voljela sam sjediti uz nih i upijati njihove razgovore.
I sve je bilo u redu dok mene ili neko drugo dijete nije susreo na…
Iz naše arhive/ objavljeno 06.06.2015.
piše: Dragica Šimić
Teško je reći zašto smo bili sretni a i pomalo nesretni i da li se čovjek može istovremeno poistovjetiti sa oba osjećaja poslije velike patnje i teškog životnog iskustva u kome sve nestane a duša biva ono što je najjače ranjeno.
Nevidljiva, nedodirljiva, neki čak ni ne vjeruju da ona postoji ali većina je osjeća koliko osjeća i tijelo, i ta većina, ti mnogi, svjesni su da rane tjelesne, dodirljive, zacijele s vremenom.…
Iz naše arhive/ objavljeno 20.05.2015.
piše: Dragica Šimić
Potiskujući sjećanja izbjegavam susret s bolom. Radije si priskrbim dane u kojima ih nemam, pokazujem sebi kako znam biti sretna i voljeti negdje daleko, daleko od njih.
Svake godine pomno planiram odlazak, mirim se s bolom danima, molim ga da ne prevlada hrabrost i snagu, bolne uspomene potrpavam lijepima, zataknem osmijeh na rubove usana i krenem ……
Iz naše arhive/ objavljeno 11.11.2015.
piše: Dragica Šimić
Možda ludim, pomislio je. Trebam smisliti bolju strategiju… očito da ova ne funkcionira najbolje…
Možda otputovati…kamo…s kim? Ponekad možeš biti sam, ali na putovanje krenuti…prema nikome, u ništa…
Držao se za slamku, i nije čudo da se sada utapa.
piše: Dragica Šimić
Nikad nisam vjerovala u bacanje čini. I prije rata često se govorilo o toj temi. Slušala sam te priče ponekad sa zebnjom, ponekad s radoznalošću.
Bosna je to, pomislila bih ponekad ironično, možda je u njoj sve moguće. Toliko konfesija, toliko nacija, toliko različitosti što su u sebi stoljećima skrivale mračne tajne i nepomirljivosti koje su sada iznenada izrigale iz utrobe ružne zvijeri zvane rat.…
piše: Dragica Šimić
Snijeg je te zime napadao rano, kao da je htio svojom bjelinom sakriti zgarišta, porušeni grad, žrvte zavijene u crno, uginula tijela životinja pokraj puta što su još za života izgubila svoje vlasnike u velikom zbjegu izranjavanih, napaćenih ljudskih života.
I zatrpao je sve, nemilosrdno okivajući ledom i novim pahuljama rijetke i ogoljele grane. Zavijao je ponekad, na izgled bijesno povijajući tek gole drvorede kestenja što su izgledali kao jedini živi stvorovi što se otimlju i bore s hladnom prirodom.…
Sad kad je sve stvari stavila na svoje mjesto mogla je odahnuti. Veliki kofer koji je zauzimao pola sjedišta u trošnom vagonu druge klase bio je napunjen namirnicama i potrepštinama za higijenu koje bi trebale trajati jedan mjesec.…