Iz naše arhive/ objavljeno 22.04.2011
piše: Dražen Radman
Dogodilo se to na Veliki petak. A moglo se, zapravo, dogoditi na bilo koji drugi dan. Antonio … u kakvom je stanju bio …nije ni razmišljao o danima jer su mu već dugo bili svi isti. Bili su tmurni i teški. Baš kakav je i on postao.
Tog jutra …ne po prvi put …razmišljao je kako otići …kako otići s ovog svijeta …
Sasvim budan, ležao je u krevetu do svoje voljene žene Anite. Gledao je gore, prema stropu, i mislio o svom životu koji mu je proletio za tren. O životu u kojem ništa nije postigao.…
Naša potreba za nečim nepatvorenim, nevinim, toplim, djetinjim i davnim; za stanjem mira i ljubavi među ljudima; za bratstvom i jedinstvom; za trajnim i dubokim zadovoljstvom u duši; za jednom zemljom u kojoj nema ni svađa, ni boli ni rata, nije ništa drugo nego naša dubinska potreba – za Bogom, za Isusom Kristom.
“Ako jedan padne, drugi će mu pomoći da ustane. Ali teško onome tko radi sam! Kad padne, nema nikog da ga podigne.”
“O ljudima, dakle, i o njihovu moralu ovisi opstanak i vlade i države i naroda.” (Ante Starčević)
U ovoj 2020. godini nismo mogli mnogo toga, ali…
Dakle, nedavno sam razmišljao kakvo bi ‘iskreno’ i pokvareno pismo napisao taj kradljivac, tj. zli duh, razotkrivajući svoj karakter i namjere. Jedno bi takvo pismo, upućeno čovjeku koji tapka u nekom svom mraku, možda moglo izgledati ovako:
UVODNA MISAO
Moram ti priznati da mi zaista nije lako o ovome pisati jer se tu otvara i niz dodatnih pitanja i potpitanja o kojima bi vrijedilo prozboriti.
Ispravan kriterij je neprocjenjivo važan u bliskim međuljudskim odnosima (bračnim, prijateljskim, poslovnim…), tj. u odnosima među ljudima koji su često i dugoročno upućeni jedni na druge.