Vinko Pavić

Vinko Pavić

Oko vrata
Šaka zlata,
Oko srca
Kamen vrca,
U očima
Ladna zima,
Dva poskoka
U njedrima.
…
Sve to moja draga ima.…

više

Vinko Pavić

Ogrtač svoj od sukrvice i znoja
Prebaci  preko mojih leđa
U mrkloj noći, dok traje,
Da ne propustim trenutak ushita
Kada se Tvoja riječ razlije
Iza svih granica i zabranjenih utvrda.

Hoćeš li me prepoznati, Gospodine,…

više

Vinko Pavić

Već dugo čuvam posebnu sliku o tebi,
Kroacijo,
A zapravo su to fragmenti ispremiješanih slova,
Ulomak riječi kojoj se smisao polako gubi
Zaogrnuta lancima naših tamničara.

Otvaram zidove svojih dostižnih molitava
I zovem te imenom…

više

tekst: Vinko Pavić

Sjeo je umoran pored ulaznih vrata, pod sasušenom odrinom, na truli hrastov panj  koji je tu ostao još od pretprošlog ljeta, naslonio se na kućni zid i duboko uzdahnuo.

Pogled mu se, pun neke nepoznate slutnje, ispod sijedih obrva, gubio negdje u polju, po strništima i obraslim livadama koje su se prostirale daleko izvan vidokruga oslabljenih staračkih očiju.…

više

Vinko Pavić

Udahnula, uzdahnula, izdahnula,
Nosila svoj križ pod zvijezdama
Gdje prostorom zrcali se tuga.
Svi je krali i otimali
I nikad svoja, uvijek tuđa,
Ko bujica budila spavače
U njedrima nosila svjetlost juga
U očima oštricu kupine i drače.…

više

tekst: Vinko Pavić

Svakomu  normalnu čeljadetu danas se privrne  ono pameti u glavi i možđanin kad samo promisli kako je u ona stara vrimena jedan glavar kuće mora bit promućuran i kako je mora  mislit,  radit i snalazit se.

Ne mislin sad na onu rađu na njivi, u vrtlu i vinogradima,  jer je  tako i tako svakoga, ko god je oda po zemlji i staro i nejačad, čeka njegov dil za uradit, njegov svakidašnji parat,  već mislin na onu žilavu, životnu, rekli bi, vilozovsku rađu, u kojoj se  valjalo nosat sa svakon rđon  i svakin  đavlon što se uplića u pošten svit i svaki dan kidisa na nj.…

više

Vinko Pavić

O, kako smo povjerovali da imamo čvrste ruke
Uzdignute iznad svih oluja zgusnuta neba,
I tako ohrabreni,
Vrli kolekcionari letargije i straha
Odbacismo svoje sjene što vječno zimuju
U nagnutim stablima naše stoljetne šutnje.
Nikad si nismo priznali
Da smisao otkupljenja nije letjeti bez krila…

više

Vinko Pavić
Nad  tijelom klonulim nauznak
Vrte se minule Troje,
Prometej mi daje znak;
Ustani i sve je tvoje.

A ja bih u prah da se raspem,
Da pospan hinim smrtno breme,
Eliksir sreće bi da saspem
Kairosu na sveto tjeme.…

više

Iz naše arhive/ …objavljeno 05.09.2015.

Vinko Pavić
.

Moj ćaća
Nosio srce
Na dlanu,
Srce mu tuklo
Na dlanovima.

Iz grudi mu
Pobigle jarebice,
I ušša…

više

tekst: Vinko Pavić
Išli u šesti razred. Zadnji razred u ričičkoj osnovnoj školi i bili najstariji. Osam muških i četiri cure. Zapuhnuo nas povjetarac životnih dozrijevanja, duhovnih i tjelesnih, koja naslućuju budućnost. Pupoljci, rumeni i zdravi, u cvatu, čekali svoju nebesku kap rose da procvjetaju.

A one, vesele, leptirice. Cviće. Zaigrane i razdragane. Nasmijane. Mi zagledali u cviće. Zagledali latice na kojima proljetno sunce počelo raskošno blještati. Zagledali u beskrajne dubine bistrih …

više