SINE, JEL´ TI TO PLAČEŠ

Priča je osvojila prvu nagradu na Preprekovim jesenima 2021. u Novom Sadu

autorica: Jelena Stanojčić

„Teško je kad ostariš, sine moj, a izgleda da sam i ja ostar’la, al’ nije to samo starost, to je još nešto. Al’ da me pitaš što, ne bi’ ti znala reći, jer mene ništa ne boli.

Ne pamtim više, nisam baš raspoložena, kao da nisam ona ista, znaš da sam sve vaše brojeve znala napamet, a sad mi se pomiješaju pa krivo nazovem. Ma, meni je samo bitno da ste mi vas četvero i vaša djeca dobro, moje je prošlo“.

Ovako mi je govorila moja majka kad sam joj jedne subote došla, a  ona mi se žalila kako me je pokušavala nazvati, da mi je imala nešto važno reći, a sad je zaboravila što je to bilo. I od svih sjećanja na majku koje više nema, ovaj događaj mi se najčešće vrati u sjećanje.

Sad sam tu, reci mi sve što te muči, majko“, – rekla sam – „ Ne brini, to se događa svakome, sad ćemo mi to zajedno pokušati“ – umirivala sam je, ni sama ne vjerujući u ono što govorim.…

A ona je ponavljala kako nešto s njom ne valja, jer da je zaboravila moj broj koji je toliko puta nazvala, a i one tablete koje je doktor propisao ništa ne pomažu.

Nastojala sam je utješiti koliko sam znala i umjela, a onda sam uzela telefon, sjele smo na kauč i počele birati  brojeve. Telefon je bio onaj starinski s brojevima upisanim u krugove u koje je trebalo gurnuti prst i okrenuti do kraja. Kad smo joj htjeli promijeniti telefon, ili uzeti mobitel da ga ima uvijek uza se, u džepu, ako se nešto dogodi da bilo koga od nas, djece, može nazvati, odbila je to i rekla da ona ne želi te novotarije i da joj je dobar taj stari telefon na koga je navikla.

Počela sam okretati telefonski broj svoga stana, pa brojeve sestara, susjede… Pokazala sam joj i rekla da sad ona pokuša. Bila je sva uzbuđena u vezi tog zvanja, ali rijetko okrene broj do kraja, a nerijetko i promaši broj, pa se s druge strane moglo čuti samo tuljenje: tu-tu, tu-tuuu… ili bi se javio nepoznati glas. Onda sam uzela veliki komad papira A4 formata i krupnim slovima i brojkama ispisala važne brojeve i kraj njih imena. Okretali smo brojeve, ona je bila sva rumena u licu i svaki put kad ne bi dobila onoga koga je htjela čuti, oči i lice bi poprimili beznadni izraz, a osjetila sam i blagu paniku u njenim pokretima a i iščitavala sam je i s njenog lica.

To biranje brojeva potrajalo je, ali ne predugo da je ne zamaram, a u međuvremenu sam sve nastojala okrenuti na šalu, optimistično joj govoreći kako će ona to sve ponovno moći i da je ona naša  lavica.  Ostavila sam je u dobrom raspoloženju kad sam se  uputila nazad, svojoj kući.

Prije nego sam krenula ona mi je rekla da je ne zovem kad dođem, nego da će ona mene nazvati između osam i devet navečer.

Ako me dotad ne nazoveš, da ja ipak tebe „zvrcnem?“- pitala sam.

Ne, ne!“ – kategorično je zanijekala – „Moram ja tebe nazvati, zamisli da mi se nešto desi, a da te ne znam nazvati. Nemoj ti mene zvati, ja ću tebe”, rekla je.

Obećala sam da je neću prva zvati, a unaprijed sam znala kako će mi biti teško to obećanje održati, jer poznajem se: kad nešto iščekujem /čekam, svaki minut je dug.

– 2 –

Sjela sam u auto i uputila sam se kući. U grlu me stiskalo kao da su me neke nevidljive ruke davile. Razmišljala sam o njoj, o toj dragoj, dobroj majci koja me je toliko puta kao odraslu osobu posramila svojom strpljivošću i dobrotom. Razmišljala sam o njenoj samoći, o njenim strahovima koji su se počeli javljati, o večerima usamljenosti…

Majka je živjela u našoj obiteljskoj kući na selu. Živjela je sama zadnjih dvadesetak godina, otkad se moj otac razbolio i s nepunih 60 godina jedne nedjelju u lipnju, umro, a nas četvero djece smo se, u međuvremenu, odrastanjem,  k’o rakova djeca, razišli na sve strane.

Telefon je bio taj koji nas je povezivao, a za veće obiteljske svečanosti okupljali smo se svi uglavnom u roditeljskoj kući, kod majke, kako smo voljeli naglasiti. Ona nas je odmalena učila zajedništvu i upućivala jedne na druge, a isto to smo mi prenosili na našu djecu. Prilikom takvih okupljanja bilo je smijeha, veselja, dobre zafrkancije, ali naša glavna zvijezda, u sjeni, bila je naša majka, nenametljivo prisutna, blaga, svima na usluzi, uz to humoristična… bili su to lijepi dani.

Naša nas je majka dočekivala s osmijehom i ispraćala nas zagrljajem i vrećicama punim domaće hrane, a s kapije je znala mahati i gledati za nama sve dok nas ne izgubi iz vidokruga, i – nikada se  ni na šta nije žalila.…

više

SJEĆANJE NA JEDNU LJUBAV

Na današnji dan 1993.godine u Sarajevu su snajperom pokošeni  bosanski Romeo i Julija, Boško i Admira.

piše: Jelena Stanojčić

Bili su Romeo i Julija svoga vremena. Ludoga vremena. Njihova ljubav prkosila je svim ljudskim zakonima, svim klišeima, predrasudama, nacionalnostima, vjerama, ratovima…

Bili su Boško i Admira. Zavoljeli su se prije ludila. Njihova ljubav se nije preplašila, njihova ljubav je sve više jačala.…

više

SANJAM DA LETIM

Jelena Stanojčić

Ono malo što znam o ljubavi
Ne želim da bude zapušteno
Pridružujem se pticama
Onima koje lete, ali ne pjevaju.

Pjevati i nije uvijek lako
Kao što nije lako ni ptica biti
Daješ mi ljubav da mogu letjeti
Za pjev je potrebno puno više.…

više

KAD OLUJE UTIHNU

“Kad oluje utihnu” – druga zbirka pjesama naše suradnice Jelene Stanojčić

Zagreb/ Iz tiska je izašla druga zbirka pjesama Jelene Stanojčić, naslova “Kad oluje utihnu”. Nakladnik je Hrvatski sabor kulture, izvršna urednica Martina Brumen.

Zbirka sadrži 60 pjesama koje je uredila i recenziju napisala Marina Šramek, profesorica hrvatskog jezika iz Bjelovara.

Pogovor je pisala Ivančica Tomorad, profesorica iz Marije Bistrice.

Na naslovnici knjige “Kad oluje utihnu” je slika  „Zalazak …

više

RIJEKA STIHOVA

Nagrađene i pohvaljene pjesme na 18. recitalu ljubavne poezije “Željka Boc” , Marija Bistrica 2021.

1. nagrada

Jelena Stanojčić: “REKAO SI OPROSTI”

Iščekivala sam da dođeš
I da mi skrušeno kažeš oprosti
Da me utopiš u zagrljaju
Da rastališ krhotine u meko tkivo zabodene
I da ti u očima bude cvijeće
Da mi poljubiš lice
A da ti usne na milovanje sliče
Da „oprosti“ bude raskošno, da me opije…

više