Julijana Matanović: Zašto sam Vam lagala

piše: Julijana Matanović

U ljetne sutone, nakon što bismo odigrali posljednje minute nogometne utakmice, livadu –  koja je našim dječjim očima predstavljala najljepši stadion na svijetu – prenamjenjivali smo u igraonicu.

Sjeli bismo, onako oznojeni,  jedno do drugoga. Prije toga…

više

piše: Julijana Matanović

Dogodilo se  to u ljeto 1967. godine. Završila sam prvi razred osnovne škole i teta me u srpnju odvela svojoj majci u Turić, u selo Bosanske Posavine.

U isto vrijeme onamo  je, iz slavonskog sela Drenovci, k svojoj svekrvi, stigla i  moja majka. Baki je dovela  još troje unučadi, dvije djevojčice i dječaka.  Njih troje, moje sestre i brat, svi mlađi od mene, njih troje koji su živjeli  sa svojim  roditeljima.

Jedno jutro mama se spremila u Grad. Morala je otići u podmiru.  Ne znam jesam li je molila da pođem s njom, ili je ona  sama tako odlučila. Do Grada je trebalo doći pješice. I isto se tako vratiti. Sedam kilometara, prečacem kroz Liporašće.…

više

piše: Julijana Matanović

U današnjem vremenu mutnih vrijednosnih ljestvica, u vremenu krhkih granica razvučenih između dobra i zla, ljubavi i mržnje, zdravlja i bolesti, i prostoru ismijanih emocija, jedino svjetlo je vjera u neuništivu ljudsku dobrotu.

Između riječi dobrota i riječi volontiranje, može se staviti znak jednakosti. Jer, volonteri prelaze, kako je moja baka govorila, s riječi na djelo.…

više

tekst: Julijana Matanović

Sezona je šumskih jagoda. Pogled na njih, već trinaest godina, vraća mi istu sliku. Slika bi trebala biti popraćena znakićem „tužno“. Pod uvjetom da mogu vjerovati u emociju koja se iskazuje pritiskom na tipku za ponuđenu osjećajnost.

Moja slika može se upotrijebiti i kao motiv u „prustovskim“ štivima, i kao motiv u pričama za djecu, i kao motiv u raspravama koje propituju identitet. I sa svim tim motivima ja bih mogla izaći na kraj. Teško mi je samo u trenutku…

više

piše: Julijana Matanović

Ujutro stanem na balkon i gledam prema gradu. „Tako bih voljela živjeti u građanskom stanu“, rekla sam jednom Pavlu.

I priznala mu da se u šetnjama kroz Donji i Gornji grad, posebice u predvečerja kad se pale svjetla u stanovima, zaustavljam ispred zgrada. I nakratko useljavam u te prostrane salone, kuhinje, pa čak i u male djevojačke sobe. Unosim u njih svoje kredence, naslijeđene slike i tisuće knjiga. Slažem biblioteku, ne znam koliko minuta prolazi u toj …

više

piše: Julijana Matanović

„Napiši pismo, napiši, olakšaj sebi, reci im što im imaš reći“,  savjetovala me moja teta J. I tako sam ja pisala svom ocu u Sarajevo, majci u Njemačku, prijatelju u Australiju. I čim bih napisala, osjećala bih se bolje. Problem bi se umanjio, moja ljubav prema onima kojima sam se pismeno obraćala, vratila bi se.

Pisma i nisam odnosila na poštu. Ostavljala sam ih u svom radnom stolu i u vrijeme velikog pospremanja spaljivala.…

više

piše: Julijana Matanović
U raskošnom vrtu jedne vile, među cvjetove dubrovačkog koralja i gospara, netko je utaknuo šiš s vratašcima okrenutima prema moru. Sigurna sam da ga samo rijetki primjećuju. Gosti ljubaznog domaćina redovito, slutim, nijeme nad ljepotom i silinom kruzera koji, neovisno o vremenskim prilikama, manevriraju nekoliko metara ispred njihovih očiju.

Toga dana uplovljavao je jedan od najluksuznijih. Gledala sam u smjeru u kojem su gledali i ostali. Za razliku od većine, …

više

Julijana Matanović
Na zidu Magdalenine sobe obješena je karta svijeta. Svjetlo je usmjereno prema Australiji, da bi gimnazijalka lakše pronašla njezine otočiće, rijeke, gorja, gradove…

I dok s papirića na kojem su popisani pojmovi, tražim one najmanje poznate i izgovaram: „ A sad, nađi rijeku Eyre, a sad Greyovo gorje“, prisjećam se pitanja što sam ga prije dvadeset i tri godine postavila tadašnjem predsjedniku Bosne i Hercegovine.…

više

piše: Julijana Matanović
Nikada nisam išla u vrtić. Za to nema potrebe, odgovarala je moja teta svima onima koji su se usudili primijetiti da bi djetetu bilo korisno družiti se i s vršnjacima.

Zavidjela sam djevojčicama koje su u grupama, uz asistenciju školovanih drugarica, u lijepoj prizemnici na rubu Pejačevićeva parka, crtale cvijeće i zvijezde petokrake, izrađivale mala radnička odijela i kartonske satove.…

više

Uz suglasnost autorice, poznate hrvatske spisateljice, prenosimo priče iz bloga “Zašto sam Vam lagala”.

piše: Julijana Matanović
Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.

Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez specijalizacije. Glačala bi mi bijele kute i hvalila se da sam…

više