Postoje gradovi koje čovjek razgledava, fotografira i napusti, a postoje i oni koji mu se, bez obzira na to koliko ih puta posjetio, uvuku pod kožu. Rovinj pripada ovoj drugoj skupini. Njegove uske kamene ulice, kuće naslonjene jedna na drugu, zvonik svete Eufemije i more koje se gotovo sa svakog koraka vraća u kadar čine ga jednim od najprepoznatljivijih gradova hrvatskog Jadrana. No iza slike turističkog bisera postoji i jedan drugi Rovinj – grad ribara, pomoraca, brodograditelja i malih ljudi čiji su životi stoljećima bili određeni morem. Upravo se u toj priči, između stare rive, kamenih kuća i modernog turizma, možda najbolje može razumjeti pravi karakter Rovinja.
tekst i foto: Antun Lukšić
U Rovinj se, barem prvi put, ne ulazi cestom nego pogledom. Još prije nego što se zakorači u njegove stare ulice, pogled se zaustavlja na brežuljku kojim dominira crkva svete Eufemije, a ispod nje grad kao da se spušta prema moru. Krovovi kuća gusto su poredani, fasade različitih boja izmjenjuju se s kamenim zidovima, a uske ulice stvaraju dojam da se grad kroz stoljeća sam sebi približavao, tražeći svaki slobodan komad prostora.…
Čini mi se da živimo u vremenu u kojem je glasnoća zamijenila dubinu, a brzina — prisutnost. Tehnologija je donijela čudesne darove: svjetove u džepu, glas prijatelja s druge strane planete, znanje odmah dostupno.
Ima gradova koji se pokažu oku prije nego što progovore srcu, a ima i onih rijetkih, kojima se valja približiti polagano, kao starome prijatelju, ne bi li sami otkrili ono što stoljećima brižno čuvaju.
Postoje mjesta koja čovjek posjeti, fotografira i nastavi dalje. A postoje i ona druga, rijetka mjesta koja ostanu živjeti u njemu dugo nakon povratka kući.
Kada zrak Gorskog kotara zamiriše na vlažnu mahovinu i borove iglice, a stijene šute teškim vremenom i vječnošću, tada znate da ste nadomak mjesta gdje se priroda više ne šali. Tamo gdje se stijene dodiruju, a voda ne pita za dozvolu dok reže put kroz srce kamena – tamo počinje Vražji prolaz.… 
U Bosni, tamo gdje zemlja još diše glasovima starih vremena i gdje rijeke ne teku samo svojim hukom, nego i pričama, nalazi se Una. Njezino ime zvuči kao pjesma, krhko i moćno, jednostavno i duboko – Una, jedina. Ali ona nije samo rijeka. Ona je povijest, mit, granica, dom i sudbina.… 
U naručju netaknute prirode, gdje tišina govori jezikom vječnosti, leže Plitvice. Te nesvakidašnje, bajkovite staze vode nas kroz labirint smaragdnih jezera, povezanih bijelim slapovima koji se graciozno spuštaju niz stijene, poput bisera u kosi zemlje.
Na proplancima između neba i zemlje, tamo gdje se sunčevi zraci miluju s vrhova planina, proteže se ljepota koja očarava dušu – Julijske Alpe u Sloveniji. Ovdje, gdje su vrhunci ukrašeni snježnim čarolijama, a doline obavijene zelenilom, stvara se priča koja ostavlja bez daha.… 
Kroz gustu šumu, gdje se tišina prožima s melodičnim pjevom ptica i šumom vjetra, proteže se Kanjon Kamačnik poput skrivenog dragulja prirode.