Možda se nekome i danas to događa…
Ova priča Emila Cipara emitirana je 23. kolovoza 2012. godine na Hrvatskom radiju, u programu Glas Hrvatske, u emisiji Hrvatima izvan domovine a u spomen na Emila (u povodu njegova preranog odlaska) ponovljena je u eteru 16. listopada 2014. godine. Objavljena u knjizi “Ono malo duše” 2015. godine.
Iz naše arhive ...objavljeno 17.01. 2009. godine
napisao: Emil Cipar
foto: Sonja Breljak
foto: Sonja Breljak
Božić 2006. U prenatrpanom “Kadettu”, vozim se iz Remscheida prema Slavonskom Brodu.
Bezbroj puta vozio sam tu relaciju. Poznajem sva odmorišta, profil ceste, čak i osoblje u nekim restauracijama na putu. Znam koliko ću potrošiti benzina, gdje ću kontrolirati ulje……
Plavetnilo, brodice, valovi, sunce i toplina koja meko obavija. Od te se topline i blagosti topim, zaranjam u ljepotu…
Od svih kršćanskih blagdana Veliki petak budi kod mene najviše asocijacija. Više nego svi ostali zajedno. Nije to lako u jednoj kolumni ograničenog prostora pojasniti, ali ja ću pokušati…
Ne treba mene puno nagovarati na putovanje, zapravo, ne treba uopće. Ponekad je dovoljna tek jedna riječ kao okidač za odlazak ili barem planiranje istog u neku zemlju, grad… ili, pak, na otok.
Berlin/ Stižu mi ovih dana, sasvim friško, vijesti s druge strane svijeta. Iz daleke i egzotične Indije. Tamo se, naime, na jednomjesečno, studijsko putovanje, zaputilo jedno od moje djece. A čini se, slijedit će poslije i cijela studijska godina.
Kada je zazvonilo sa tornja crkve Sveti Lovro u Sonti drugo zvono u 9.30h za Veliku misu, zaplakalo je dijete sa fotografije potvrđujući svoj dolazak na svijet. Dogodilo se to 25. prosinca, 1963. godine, na prvi dan Božića, samo 100 metara od crkve u lokalnom rodilištu.
Čula žaba da će u dvorcu bal praviti, baš se i njoj ide tamo se isplesati. Obula žaba štiklice, stavila oglicu i naušnice, obukla haljinu na šljokice.
Mȅni Baba i mȅni Mȁt