IZLOŽBA “PUT…”

piše: Bosiljka Schedlich

Nakon godinu dana rada u Prelu kod Lucije Julijana van Dorp pozvala je inicijatore Prela na večeru. Došli smo Lucija, Srđ, Hartmut i ja. Postavljeni stol bio je umjetnički kolaž egzotičnih boja, oblika i mirisa, obasjan blagim svjetlom brojnih voštanica. Hvali i užitku, šalama i pričama nije bilo kraja.

Svijeće su bile skoro dogorjele, kad smo se premjestili u udobne fotelje i tu iz krhkih porculanskih šalica ispijali kavu uz slatko od dunja.

– Da, da, dobro je, po bakinom je receptu. Ali ne može se ništa usporediti s kolačima, koje mi žene donose u savjetovalište. Njihove tufahije, savijače, hurmašice, pite…

više

LUCIJINO PRELO

piše: Bosiljka Schedlich

Lucijin večernji poziv bio je pravo iznenađenje. Već godinama se nismo čule. Lucija je sredinom 1980ih iz Berlina odselila u Heidelberg. Zbog boljeg zraka, govorila je tada, kada su ljudi počeli zapažati da nam zrak postaje sve prljaviji. I da ga mi sami zagađujemo.

– Eto me sutra u Berlinu, imam neki seminar. Možemo li se vidjeti?

Glas joj je još uvijek bio zvonak i bistar kao voda u Plitvičkim jezerima, odakle je krajem 1960ih došla u Njemačku i studirala sociologiju.

Sljedeće večeri već je bila kod mene. Za čas smo se vratile u vrijeme dok je još živjela u Berlinu.…

više

ĆAĆA

piše: Bosiljka Schedlich
foto: privatni album autorice

Godine 1973. u berlinskom Zemaljskom sudu položila sam zakletvu za sudsku tumačicu. Od tada sam studirala i prevodila – usmeno na sudu, na policiji i na kongresima, a kod kuće – službene i privatne dokumente, optužnice, presude, izvode iz matičnih knjiga, svjedodžbe.

Tako je bilo i 1981., kada mi je u posjet stigao otac, kojeg sam još uvijek zvala ćaća, kojeg sam nastavila zvati ćaća i kad me kao dijete sa sela doveo u grad.

Bilo mu je drago kad bi poneki od mojih mušterija prihvatio ponudu i sjeo k njemu za stol u kuhinji, na cigaretu i kavu. Zanimalo ga je odakle je, kada i zašto je došao, da li je sagradio kuću kod kuće i kada će se vratiti. Bilo je to kao u Kaštel Sućurcu, gdje je s penzionerima na klupi uz more razglabao pitanja života i politike.…

više

KUĆA IZ SNOVA

piše: Bosiljka Schedlich

Početkom 1973. uprava Telefunkena je odlučila da će u svibnju zatvoriti dom za žene u Wielandovoj ulici, koji sam vodila i u kojem sam stanovala. Ponudili su mi da vodim dom s 250 žena i muškaraca. Odbila sam jer uz takav posao, studij ne bi bio moguć.

To se poklopilo i s Bertovom željom da s prijateljima iznajmimo zajednički stan i da stanujemo u Wohngemeinschaft, što je tada među studentima bilo moderno.…

više

OTPOR

piše: Bosiljka Schedlich

Vraćajući se s fakulteta, skrenula sam s Kurfürstendamma u Wielandovu ulicu i već izdaleka pred ulazom u dom ugledala Maricu i njenog momka Antu.

– Imamo lipu vist, nasmijano me dočekala Marica. Dobili smo stan, pa danas selin. Stvari su mi već u autu. Ne čudi se, vinčat ćemo se na lito kod kuće, dodala je možda zbog mog upitnog pogleda.

Već sam slično čula od pet drugih djevojaka. I one su se bile zaljubile i napustile dom.…

više

(O) ŽENAMA, S LJUBAVLJU

piše: Bosiljka Schedlich

bos-mamaNenadano, kako je došla, tako je i otišla. Jedni prijatelji su je doveli, a drugi su je odveli.

Tako je prekinuto tek započeto upoznavanje i zbližavanje dviju žena, majke i kćeri, njihovi mali razgovori i dogovori o jelu i učenju, o posjetama. I o onome što je bilo ranije, posebno u majčinom djetinjstvu i mladosti. A što mi je bilo najdraže slušati.…

više

IZNENAĐENJE

piše: Bosiljka Schedlich

mamaBerlin sam brzo upoznavala. Svaka dva tri mjeseca selila sam se iz jednog dijela grada u drugi. U dva sam Telefunkeova doma stanovala dok sam radila kod Telefunkena, a kad sam kao tumačica radila za firmu Siemens stanovala sam u njihovim domovima.

Moj posljednji, osmi gastarbajterski dom, bio je Telefunkeov. Bila je to lijepa secesionistička zgrada na uglu Wielandstraße i Mommsenstraße, usred građanskog Charlottenburga. Tu sam bila upraviteljica.

U jesen 1971. ženama sam obično oko 16 sati dijelila poštu i nakon toga bih se ponovo zadubila u referat za studij. Jednoga dana me iznenada trgnulo zvono s ulaza u zgradu. Otvorila sam teška, drvena vrata i s nevjericom ugledala moju majku.

Stajala je s torbom u ruci, licem okrenuta prema automobilu, iz …

više

PALAČA SUZA

piše: Bosiljka Schedlich

palace-of-tears-berlinBila sam jako uzbuđena i znatiželjna kad me Nena jedne subote pozvala na izlet u Istočni Berlin. Tamo sam kupovala već nekoliko puta, tamo skoro svi naši zemljaci idu u kupovinu. Hrana je jeftinija, može se dobro uštedjeti. A kad mijenjaš na zapadu, dobiješ za jednu zapadnu marku četiri istočne. S našim pasošem možeš bez problema prelaziti granicu, objasnila mi je. Samo se do ponoći moraš vratiti natrag.

Krenule smo podzemnom željeznicom. Vozile smo se od stanice …

više

ONO O ČEMU SE NE GOVORI

piše: Bosiljka Schedlich

bosaU Berlinu mi je sve išlo od ruke. Brzo sam učila, upijala jezik, kulturu. Moja majka je govorila: Sve možeš, što zaista hoćeš! Često mi je bila u mislima.

O svom novom životu pisala sam susjedima, barba Vinku i teti Boženi. Oni su se radovali što posjećujem koncerte i operu. Opisivala sam im grad koji su oni bolje poznavali od mene.

Iako nikada nisu bili u Berlinu, spominjali su muzeje i galerije koje…

više

LOŠA ZAMJENA

piše: Bosiljka Schedlich
njSiječanj je 1969. Već sam tri mjeseca u Berlinu. U pola četiri posao je gotov. Niz široko stubište radnici, uglavnom žene, naviru prema dvorištu i tamo se utapaju u vlažni, sivi suton. Hladna magla lijepi se na lice.

Uza zid tvorničke zgrade momak i djevojka dijele letke. Pozivaju na demonstracije u znak sjećanja na ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta prije 50 godina.…

više