tekst: Sonja Breljak
Berlin-Helsingborg/ Postoje neki događaji, doživljaji i trenutci u životu, ne baš lijepi i sretni, o kojima rijetko ili nikada ne razgovaramo s drugima, koje držimo u nekom dalekom kutku srca, želeći ih zaboraviti ili ne misliti na njih, zadržati ih u sebi, ne dijeliti ih dalje.
A opet, postoje i sretni doživljaji, lijepi dani, dobri ljudi, koje zadržavamo u sebi u želji da nas što dulje i što jače grije njihova pozitivna svjetlost i toplina.
U ove posljednje, te tople i sretne trenutke koje nerado odmah dijelim spada i moj nedavni boravak u Helsingborgu, na jugu Švedske i posjet tamošnjem Hrvatskom kulturno-sportskom društvu Croatija, točnije sudjelovanje na tradicionalnom trodnevnom Seminaru za žene pod pokroviteljstvom Saveza hrvatkih društava Švedske i foruma žena Švedske.
Pomislit ćete: Pa što je to tako posebno u tom događaju? Što sam to doživjela u Helsingborgu da mi je tako leglo na srce, dotaklo me? O tome kako je protekao Seminar već sam ukratko izvijestila na stranicama Hrvatskog glasa Berlin, zahvalila domaćinima i sudionicima, razmijenila fotografije…. Ali, sve to je premalo, događaj, grad a posebno ljudi, zaslužuju više.
Helsingborg je grad u južnoj Švedskoj, u pokrajini Skanija (Skåne). Ima preko stotinu tisuća stanovnika i osmi je najveći grad u Švedskoj i, nakon Malmöa, drugi najveći grad u Skaniji. Grad je važno industrijsko središte i ima drugu najveću luku u zemlji. Helsingborg se nalazi na zapadnoj obali Skanije, na najužem dijelu Öresunda, tjesnaca između Švedske i danskog otoka Zelanda, nasuprot danskom gradu Helsingøru.
Helsingborg je izvorno bio danski grad te je jedan od najstarijih gradova na području današnje Švedske. Zbog strateški povoljnog položaja uz Öresund grad je tijekom povijesti često bio predmet sukoba. U 14. stoljeću Helsingborg je bio jedan od najvažnijih gradova Danske. Utvrda je, zajedno s obrambenom kulom izgrađenom otprilike u to vrijeme, poznatom kao Kärnan, pripadala među najjače utvrde sjeverne Europe. Godine 1719. Helsingborg je, kao i cijela Skanija, postao dio Švedske. Za stanovništvo grada brojni su ratovi bili pogubni. Tek se u drugoj polovici 19. stoljeća grad počeo polako oporavljati.
I eto tako, s kraja rujna nakon cjelodnevne vožnje autobusom, pa trajektom, pa opet autobusom, iz Njemačke u Dansku, pa u Švedsku i stigoh u Helsingborg. Bila sam tu već 2011. godine, zajedno s članovima Zavičajnog kluba Brođani (odmah se sjetim pokojnog Ivana Bitunjca, predsjednika Zavičajnog Kluba Brođani koji je tada na put do Helsingborga krenuo nakon odrađene treće smjene) i Hrvatske zajednice Berlin koji su sudjelovali na turniru bele u prostorijama HKSD Croatia Helsingborg. Bili smo i tada oduševljeni kako članovi HKSD Croatia Helsingborg zajedništvom postiže puno i vrlo su vidljivi u gradu u kojemu je tek nekoliko tisuća Hrvata.
HKSD Croatia Helsingborg je osnovan 1979. godine. Helsingborg im je ustupio gradsko zemljište a članovi društva su uz garanciju grada dobili kredit u banci (i otplatili ga) te svojim rukama podigli građevinu koja odgovara njihovim potrebama.
Bila sam počašćena kad su me članice HKSD Croatia Helsingborg 2023. godine pozvale na Seminar za žene želeći da im prezentiram neku zanimljivu temu. Donesoh im tada temu: “Uloga suvremene žene u iseljeništvu u svjetlu 150. obljetnice rođenja slavne Marije Jurić Zagorke.” Tema se vrlo svidjela sudionicama seminara, članicama raznih hrvatskih društava iz cijele Švedske. A meni su se svidjele ONE. Ostavih tada kod njih pola srca, što je potvrdio i moj tekst napisan te godine po povratku kući u Berlin. A one me “pospremiše” u svoju WhatsApp grupu “Seminari”. Kao da sam njihova. A ja volim pripadati (dragim ljudima).
I tako, poziv stiže i ove godine, željeli su da sudionicama seminara predstavim moju knjigu “Pisma Danici – Zapisi iz Berlina” objavljenu s početka godine. Tajnica društva Tonka Frodlund uputila je poziv, dočekala me, ugostila u svom domu, točnije udomila u svojoj obitelji, usput organizirala brojne stvari oko održavanja seminara, u dvorani, kuhinji, prošetala sa mnom gradom, otišle i na misu na hrvatskom jeziku, i ostala sa mnom sve dok ne sjedoh u autobus za Berlin.
A seminar, kakav je bio seminar? Nešto najljepše što sam doživjela otkad se družim s našim ljudima u iseljeništvu. Tridesetak žena stvorilo je predivnu, toplu, radnu i prijateljsku atmosferu. Bila su to tri dana upoznavanja, druženja, pjesme i plesa, zajedničke šetnje, razgovora o važnim temema koje se tiču svih žena, rješavanja kviza znanja o Hrvatskoj, prezentacije o blagotvornom djelovanju čaja i prehrani, čitanja iz knjige, pažljivog slušanja i pitanja koja je popratila i pokoja suza jer slične su emocije naših iseljenika bez obzira živjeli u Švedskoj ili Njemačkoj.
U posljednje rujansko nedjeljno jutro, zajednički doručak, pozdravi i oproštaji, pa rastanak, odlasci u Göteborg, Malmöu, Nässjö, Västeräs, Trollhättan i Värnamo. I moj večernji put za Berlin. Razmišljam o događaju još dugo poslije i još danima čuvam duboko u sebi toplinu doživljaja.
Bio je to seminar za pamćenje. Tako naslovih i prvi tekst i objavu nakon ovog trodnevnog događaja u Helsingborgu. A da bi takav bio, da se izrazimo malo pjesnički, one su pomagale niti mu tkati: Tonka, Kristina, Marina, Anđelka, Ljubica, Ines, Biserka, Anđela, Katica, Vesela, Dubravka P., Irena K., Maja, Slavica, Mandica, Elizabeta, Ankica, Biljana, Ivona, Dubravka G.H., Mara, Josipa, Irena C., Manda, Anđela, Martina, Željka…
Koja sjajna ekipa naših žena u Švedskoj!
Ne pola, ovaj puta mi je cijelo srce ostalo s njima.