VALJDA JE TO NOSTALGIJA

O Brodu moga djetinjstva 1

piše: Drago Oršić
Pomišljam ponekada da starenje čovjeka približava njegovom djetinjstvu.

Slike koje su davno prošle pokraj nas postaju jasnije, detalji se ponovo pojavljuju, iako bi nekim slijedom trebali biti davno zaboravljeni.

Sjećam se moje Brličke gusto prošarane rupama od bombi, zbog blizine tvornice vagona, ruševina kuća u mojoj ulici u kojoj su tada stajale tek poneke čitave kuće.

Na Alarevoj livadi, kako smo ju zvali jer je Alar sa početka Budainke, inače kovač, sakupljao sijeno, rupe su nam dozvoljavale tek igranje krpenjačom na dva mala gola jer više mjesta nije bilo. Svako malo bile su odvratne rupe, kako su ih posijali rojevi aviona.

Bilo je to vrijeme velikana nogometa, Vukasa, Beare, Matošića, Horvata, Kralja, Glasera i mnogih drugih. Kod nas je uvijek prevladavalo rivalstvo između Dinamovaca i Hajdukovaca i vječna svađa zbog toga.

Sjećam se i velike tuge nas Hajdukovaca kada je Beara prešao u beogradsku C. Zvezdu i kojim smo ga svim epitetima mi djeca častili.

Pa onda nezaboravnoga gostovanja zagrebačkoga Dinama na igralištu tik uz tvornicu. A meni, kao Hajdukovcu, najljepši događaj bijaše, kada nas je g. Kordić, inace porijeklom iz Dalmacije, vodio na stadion kraj Save, na utakmicu tadašnjeg Proletera i Splitskoga Hajduka. Nogomet iz snova igrali su tada Kokeza, Broketa, Vukas, Matošic i ostali i visoko porazili Proleter, čak sa 11: 1. Naravno mi Hajdukovci bili smo presretni i đepurili se kao da smo mi tu pobjede osobno izvojevali.

Naša nogometna nadmetanja, dok smo još bili mali, svodila su se uglavnom na utakmice prve i druge ulice, jer samo te dvije ulice bijahu Brlička. Kako smo rasli širio se i sam duh konkurencije, pa se i naš takmičarski krug proširio. Sada smo često igrali protivu Naselja, Kelerove, a poslije i protiv Budainke, Jelasa, Zvjezdine, Plavog Polja. Stasalo je u tim susretima i dosta vrsnih nogometaša kao Blašković, Miljković, braća Huljić, braća Vovk, Čeglaj, Bošnjak…

Čitao sam na portalu SBplus da je Željko Ceglaj objavio knjigu o povijesti nogometa u Brodu, ali ju osobno još nisam čitao.

Do sada sam, koliko je to bilo moguće, pratio sportska, a posebno nogometna, zbivanja u Brodu i zamijetio sam kako je jedno ime, ili zaboravljeno, ili namjerno izostavljeno i nigdje ga nisam pronašao.

Neću pretjerati ako primjetim da je taj nogometni klub bio, ne samo moj, omiljeni nogometni klub u ono vrijeme. Bio je to NK Radnički. NK sa lešare, kako su zvali stadion tvornice Đure Đakovića.

U to vrijeme tri su se nogometna kluba borila za prevlast u Brodu. Željezničar, sponzoriran od strane Ložione i Željeznice, NK Brod, čiji je rad i upravu, vjerovatno po političkoj liniji, vodio stari Kačar iz Zvjezdine, jer i njegova dva sina, Pero i Mirko, su igrali za Brod,  i u ono vrijeme, najjači – NK Radnički. Bio je Radnički i na pragu ulaska u ondašnju 2. ligu. No, tada je otišao  iz njega najbolji igrač,  Jelasčanin Mile Čop. Sjećam se, na odlučujućoj utakmici, protiv Borova, na lešari, zabio je baš on Radničkom 2 gola i time srušio sve snove o 2. ligi.

Sa sjetom se prisjetim velikih imena toga nogometnoga kluba – vratara, Pipice, Hercega (Mačka), Dode Buruša, Stipe Miljkovića, pa braniča Bala sa strašnim udarcem, Slavka Štetića, Štiglmajera, Aračića, pa mladjih, Gajgera (Lenog) Muse, Mike Teskere, Bide….

I onda, po tko zna čijoj odluci. nestade moga omiljenoga kluba. Šuškalo se da je NK Brod bio pred raspadom i da je stari Kačar pokrenuo sve poluge da se od Radničkog i Broda stvori jedan klub. I nastao je BSK (Brodski sportski klub). Mnogi su ga prihvatili jer to je bila neminovnost, no meni osobno taj klub nikada nije prirastao za srce.

Još dugo godina stajalo je igralište na rubu tvornice i na njemu su igrali i Željezničar i kasnije Trgovački, ali to više nije bilo to. Nikada više nisu tamo dolazili autobusi drugih klubova iz regije i 2-3 tisuće navijača kojima je Radnički bio njihov klub.

Još i danas, kada posjetim Brličku, iako vise nema niti igrališta niti rupa od bombi koja su ga omeđivala, sjetim se vremena koje je davno prošlo, i otme mi se uzdah.

Valjda je to nostalgija!