KAD NEKOGA NEMA…

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Odavno je prošlo pola noći sa srijede na četvrtak. Meni se u njoj ne spava. Gledam tih par starih fotografija iz djetinjstva, pokušavam rekonstruirati naše zajedničke doživljaje i one posljednje dane prije rastanka, odlaska. O, kako se ova virtulna olovka teško spušta na ovaj virtualni papir. Je, tog dana, posljednjeg u veljači ove godine, na neko bolje mjesto gdje nema boli, otišao je moj brat. Danas, evo danas, 11. travnja, njegov je 60. rođendan. A on počiva na groblju Mount Olivet/ Salt Lake City, u dalekoj Americi.

O, kako je to sve došlo i zbilo se iznenada i brzo, ili je to tako uvijek, ono najdraže uvijek prebrzo i iznenada ode. Nisam to još realizirala, bude dana u kojima pomislim kako se to uopće nije ni dogodilo, već je sve neki tužan, ružan, san iz kojeg se još i da probuditi…

Preda mnom je nekoliko fotografija. Na prvoj, onoj najstarijoj, u maminom si naručju, prema slobodnoj procjeni (jer na poleđini nema datuma) možda godinu dana star. Mama je nasmijana i lijepa a ti s karakterističnim osmijehom od uha do uha, krupna, zdrava beba. Baš ti je pristajalo ime Zdravko. Mogu si samo zamisliti koju si radost priredio roditeljima, kad si na svijet stigao nakon 10 godina njihova braka bez djece. Sa mnom, dvije i pol godine mlađom, plačljivicom, puno sitnijom a življom od tebe, uvijek je bilo povuci-potegni, razne neke boljke su  se lijepile za mene ali se ne sjećam da si ti, od djetinjstva pa dalje, dosta, dosta dalje, ikada bio bolestan.

Na drugoj fotografiji već si u školskom dobu. U dvorištu smo obitelji Koncz, tek koja kuća dalje od naše, niz ulicu Stjepana Radića. Marijana je moje dobi, moja najbolja prijateljica iz djetinjstva (o kojoj danas ništa ne znam) a Miklos (obitelj je hrvatsko-mađarskog porijekla) možda godinu stariji od tebe. Al smo se u djetinjstvu (na)igrali. Nije se previše imalo ali su dani djetinjstva bili tako puni. E, još da tebe i mene nije mučila muka ljuta, bilo bi još lakše. Ovako, eh, da, na slikama, čak ni na onoj gdje si na prvoj pričesti, nema oca s nama, samo mama, uporna i vrijedna, postojana i draga. Ali, šta se može, takav je život, svašta donese. Drago mi je da taj problem, alkoholizam u obitelji, nisu morala doživjeti ni tvoja a ni moja djeca. Malo im i zavidim na tome. Puno je neizbrisivih tragova na nama ostavilo djetinjstvo.

Još jedna crno-bijela fotografija, radio ju je profesionalni fotograf. Događaja se i ja sjećam. U Domu kulture je koncert Glazbene škole koju si pohađao osam razreda. Crne hlače i bijela košulja. Sviraš harmoniku. Događaja se sjećam jer si na pozornicu izašao s dvoje note. Jedne si stavio na stalak a s drugima, kud bi kud bi, pa na stolicu i sjede na njih. Smijali se. Na slici se i vide te note na kojima sjediš. Mati je radila pa sam te jedina ja gledala. Voljela sam kad zasviraš harmoniku a ja zapjevam lijepe stare gradske melodije kao onu, nama omiljenu, “Kad bi ove ruže male”…

Četvrta fotografija nije crno bijela. Novija je, datira s početka osamdesetih, primaš diplomu pravnog fakulteta u Banja Luci. Ja sam tada već na studiju novinarstva u Sarajevu.

Eto, u djetinjstvu nas je dijelilo par godina, kasnije se raziđosmo u dva grada (na studij), pa u dvije države (rastavi nas rat, logor… radije neću o tome), na dva kontinenta (u izbjeglištvo i drugi život) i evo, na žalost, sad  i u dva svijeta.

Kako prekrasnu djecu ste podigli Milena i ti, i njeni roditelji, kako su predivni mladi ljudi postali. Srećom, stariji sin se prošle godine ženio pa nas taj sretni događaj, konačno, iz Njemačke potjerao put te Amerike. Koja sreća imati tako lijepo sjećanje. A koja tuga pa se to više nikad u tom obimu sreće, ne može ponoviti.

Kad si u studenom prošle godine jednog vikenda spomenuo utrnulu ruku, ništa, baš ništa se nije činilo kao zvono na uzbunu. A crna dijagnoza o tumoru stigla već koji dan kasnije. I sve zajedno odigralo se u nekoliko mjeseca, tom brzinom radi koje je to teško brzo realizirati.

Hvala Ti Bože, pa si me odveo put Amerike, dozvolio provesti  nam zajedno ta dva posljednja tjedna.

4.03.2019. groblje Mount Olivet/Salt Lake City. Radni je dan a opet se okupilo tako puno ljudi, obitelj, prijatelji, radne kolege, poznanici iz raznih dijelova bivše države, iz USA. Nakon kršćanske molitve, red je da koju riječ izrekne obitelj. Najstariji sin će. I ja.

Napisala sam brojne govore i sebi i drugima, neki od njih su i komemorativni, pogrebni, oproštajni i dotakli su srca. Kod ovog, izrečenog  u dalekoj Americi, imala sam silnu želju okupljenima reći kakav je bio moj brat. Zaključala sam i bol i suze. Riješila sam plakati poslije.

“Dragi moj, najdraži, jedini brate,

Tu sam da u ime obitelji kojoj smo pripadali i pripadamo, da u ime dragih roditelja kojima si otišao, izrazim riječi neizmijerne tuge u ovom žalosnom trenutku.

Ah, kao da je ikakvim riječima to u potpunosti i moguće iskazati.

Bio si i ostao, uvijek i zauvijek, moj veliki brat, onaj koji je dočekao svoju sestricu po rođenju i ljuljao ju, pazio i štitio. “Čekaj me batala”, vikala bih za tobom, sve  dok mi nisi priprijetio da te više ne smijem tako zvati.

Bio si moj uzor, moj primjer: najbolji učenik u cijeloj osnovnoj školi, izvrstan gimnazijalac, dobar student prava, pravnik, radnik, čovjek. Sve. Igrao košarku, svirao harmoniku, pjevao u gradskom zboru, svugdje omiljen i drag, raširenih ruku dočekan, široka, blistava osmijeha, dječje čiste duše i otvorena srca koje se ni na koga nije ni ljutilo, niti što zamjeralo. Moj dobri brat.

Među vama, koji ste ovdje i mnogima koji tu nisu mogli, a željeli su biti, bio si, sa svojim najmilijima, sa svojom obitelji, voljen, pažen i cijenjen. Na tome vam neizmjerno hvala.

Vrijeme, događaji i daljina, razdvajaju a bolest i smrt otimaju najdraže. Tamo negdje, na putu k Isusu, sigurno te majčina ruka dočekala i dotakla. Srest ćemo se opet, sigurna sam u to. I ta me pomisao i tješi.

Držeći tvoju ruku, na odlasku, te posljednje noći, izgovorih one drage molitve koje su nas u djetinjstvu naučili: Oče naš, Zdravo Marijo i Slava ocu, a ovdje se opraštam od tebe riječima: neka ti pokoj vječni daruje Gospodin. Svjetlost vječna neka ti svijetli. Počivao u miru Božjemu. Sve si to, svojom dobrotom, i po stotinu puta zaslužio. Amen.”

Eto, bilo je to 4.03.2019. Već dan iza, po groblju su mirno pasli jeleni. U vrh starog dijela groblja pronašli smo imena naših ljudi preminulih davnih tisućudevetsto i nekih godina. Kud je sve život njih, tebe, a evo i nas odnio.

Moj dragi, puno ćeš nam nedostajati i puno ćemo te spominjati na dva kontinenta, u više država, gradova, u brojnim domovima, srcima.  Bio si nam sve jedino i jedinstveno, suprug, otac, brat, ujak, tetak…

Prošlo je više od 40 dana. Nisu prije  htjele riječi iz mene, stale u grlu kao krik. Htjedoh biti hrabra jer je i drugima dovoljno teško. Sad mogu plakati.

Kasna su doba, berlinska noć. Tvoj 60. rođendan, brate. Kažu da je netko živ onako dugo kako živi u našim sjećanjima. Tebe su puni dani, puna je i ova noć, ostaješ onda dugo, još dugo s nama, u nama. Na um mi padaju i ovi dragi stihovi:

…A jedne večeri nekoga nema,
A morao bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec,
I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše,
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…