piše: Dražen Radman
Oprostite, ali ovaj tekst nema veze s nedavno isklesanim natpisom ‘Za dom spremni’ ispod grba na spomeniku 46-orici poginulih pripadnika IX. bojne HOS-a u Splitu.
Nema veze ni s noćnom akcijom brisanja istog od strane splitske interventne policije prije nekoliko dana.
Moje razmišljanje usmjereno je, zapravo, prema hrvatskome domu u najužem smislu te riječi.
Naime, ako u Republici Hrvatskoj ima oko četiri i pol milijuna stanovnika, onda se čini realnim zaključak da se naša domovina ‘sastoji’ od oko jedan milijun malih domova, tj. obitelji.
E, sad, pogledajmo ovo. Relevantne statistike govore da u našoj domovini ima oko 350 000 nezaposlenih; da gotovo 200 000 ljudi ima vrlo ozbiljan problem s ovisnošću o alkoholu; da oko 150 000 ljudi ima težak problem s ovisnošću o kocki i kladionicama; da oko 20 000 osoba ima problem s ovisnošću o teškim drogama; da oko 30 000 ljudi boluje od raka ili neke druge teške bolesti; da više od 150 000 ljudi boluje od neke rijetke bolesti i čeka na dijagnozu godinama; da oko 130 000 ljudi pati od PTSP-a; da oko 350 000 ljudi ima problem s depresijom; da više od 100 000 djece ima problem s ovisnošću o ‘ekranima’; da se godišnje rastavi oko 5 000 brakova; da se godišnje napravi oko 10 000 pobačaja; da oko 15 000 radno sposobnih ljudi napušta Hrvatsku u potrazi trbuha za kruhom itd.
Treba još nadodati da se niz navedenih nevolja međusobno isprepliće, što dodatno pogoršava obiteljsku situaciju. Stoga, čini se logičnim da je gotovo svaki dom ‘zakačen’ nekom od navedenih tegoba i pošasti. Većina spomenutog djeluje, dakako, podrivajuće i razorno za njegovu unutarnju kvalitetu, smisao pa i opstanak. I čini se da nadilazi običnu ljudsku snagu, volju ili optimizam.
A kad je dom narušen iznutra, lakše ga je ugroziti izvana. I, uopće, kad je gotovo cijelo društvo nagriženo iznutra, u samoj suštini svog egzistiranja, daleko je osjetljivije i na djelovanje nekog ‘vanjskog neprijatelja’. Makar i onog fiktivnog. Obrnuto od toga, što je društvo jače i spremnije iznutra, to ga manje može raniti nešto izvani. Što ispravniji identitet, to jači imunitet, je li tako?
No, izgleda da su problemi prosječnog hrvatskog doma tako veliki da smo upali u još jednu drugu zamku. Naime, kad ponestaje snage, kad ponestaje volje i kad ponestane, rekao bih, istinske ljubavi prema tom domu, onda obično nastupa jedna druga opaka bolest zvana – bijeg. Bijeg od suočavanja s teškoćama, bijeg od stvarnosti, bijeg od samoga sebe …
Mnoge od navedenih ‘nevolja’ su, nažalost, posljedica takvog bijega. A kad ljudi ‘bježe’, onda vole pronaći ‘pravog’ krivca, bio on u ‘državi’, u nekom ‘suprotnom taboru’ ili pak – u vlastitoj obitelji.
Nije važno gdje. Ono što je važno jest – pobjeći. Pobjeći od istine o sebi! Pa kad se pronađe krivac, na nj se može iskrcati, eto, i sva frustracija vlastitog života! Time se, naravno, generira još dublja bol i patnja koju uporno zadajemo sami sebi.
Eto nam slobode! Eto nam domovine u kojoj probadamo sebe i druge! Uvijek na bol navikli i – za bol spremni! Eto ludog ‘ringišpila’ u kojem se obmanuti vrtimo, a zbog kojeg i stvarni vrazi likuju!
Zato, ono što nam je doista potrebno, jest to da zaista budemo za dom svoj spremni učiniti nešto drugačije i ljepše od ovoga što smo dosad počinili. I to svaki od nas, komu je stalo. Nešto što bi bila posljedica nekog unutarnjeg preokreta i osobne obnove. Čak i u vremenu velikog nevremena.
Možda je došlo krajnje vrijeme da shvatimo da to ne možemo sami proizvesti, nego da nam je iskati pomoć i oprost odozgor. Od Onog koji, možda, ipak Jest? Makar nam, do jučer, takvo iskanje i takva opcija bila nezamisliva. I makar postojala tek kao posljednja mogućnost.
Zbog zdravlja i doma našeg, jesmo li spremni?
Jesmo li, napokon, za tako nešto spremni?
Nećemo, valjda, nastaviti po starom, ma kakva god nam se nevolja zvala?
”Ako Bog kuću (dom) ne gradi, uzalud se muče graditelji.” (Psalam 127:1)
Dražen Radman, 30. siječnja 2015.