piše: Joso Špionjak
Svi mi, veliki i mali, živimo u vlastitom, zaključanom svemiru, satkanom od misli, sjećanja, želja i planova.
A ponekad, sasvim neočekivano, upravo ga dijete otvori jednim pitanjem ili svojom razigranošću.
Dok su putovali prema vrtiću, Leo je naslonio čelo na staklo od vrata i gledao kako ljudi, kuće i stabla nestaju u daljini.
Mama je vozila polako, a on je, kao i svakoga jutra, imao jedno važno pitanje.
„Mama… zašto ti radiš?“
Mama se nasmiješila, već naviknuta na tu malu jutarnju brigu.
“Zato da možemo imati sve što nam treba, srce moje. Da možemo lijepo živjeti,“ pojasnila mu je.
„Aha…“ promrmljao je, pa dodao glasom punim odlučnosti: „Ali ja onda neću jesti u vrtiću!“
„Zašto nećeš?“ začudi se mama, gledajući ga u retrovizoru.
„Zato što ti radiš, onda neću da jedem! Ja želim jesti s tobom.“ – žalio se.
Znala je da taj mali, slatki glas govori istinu čišću od svake riječi odraslih.
A ta istina je bila pomalo bolna.
Užurbani život je odnosio u nepovrat kratke trenutke bliskosti.
Doza s hranom koju je mama brižljivo spakirala ostala je netaknuta.
U vrtiću zaista nije htio jesti.
Na poslu je često mislila na svog malog dječaka.
Tada joj je u misli ponovno došao prizor s godišnjeg odmora.
Sunčeve zrake lagano su titrale u ritmu morskih valova, izvodeći čarobni ples.
Leo je stajao na obali i glasno uzviknuo:
„Mama, možeš li ti ovdje raditi?“
„Zašto?“ – upita mama.
On je raširio ruke i rekao: „Da budemo uvijek ovako zajedno!”
Bila je to slika dječjeg svemira, u kojem se ne broje zvijezde nego trenuci sreće.
Neki dan smo razgovarali o poklonima za nadolazeći blagdan svetog Nikole.
Leo je sve to pažljivo slušao, uronivši u svoj dječji, maštoviti svijet.
Odjednom mu je sinula neka ideja.
Dovukao je kartonsku kutiju iz kuhinjske ostave.
Postavio ju je na sredinu sobe.
Obilazio je oko nje provjeravajući njenu veličinu.
U ruci je imao i ljepljivu traku kojom se paketi zatvaraju.
„Mama, sjedni unutra!“ rekao je trijumfalnim glasom, kao da proglašava početak neke svečane ceremonije.
„Zašto da sjednem?“ pitala je, smijući se.
Mama se s mukom uvukla u tu kutiju da udovolji njegovoj igri.
A on je, potpuno zadovoljan, zatvorio karton kao što se zatvara tajna koju treba čuvati.
I tada je uzviknuo glasom što je blistao od radosti:
„To je moj poklon! Ti… ti si moj poklon!“
Činilo se kako je vrijeme na trenutak stalo.
U tom trenu sve je postalo jasno: najveći dar bio je onaj koji dijete stvara od svoje iskrene ljubavi i brige, od svojih malih, ali dragocijenih misli.
Stajao je pred kutijom kao pred svetištem.
Njegova logika bila je jednostavna, dječja, savršena: najljepši poklon je osoba koja nas voli, koja je tu pored nas.
Mama je lagano izašla iz kartonske kutije i nježno ga zagrlila.
U tom trenutku, dnevna soba više nije bila samo soba – bila je svemir, njihov svemir, beskrajan i topao, u kojem su oni zauvijek zajedno.