NAKON priče o gospođi Mirjani koja je sa svoja dva psa 120 dana živjela kao beskućnik, u kartonskoj kutiji na zagrebačkom Jarunu, istražili smo koliko ljudi u Hrvatskoj živi bez krova nad glavom, te koliko, s druge strane, ima krovova, odnosno kuća i stanova u državnom vlasništvu koji propadaju, jer u njima nitko ne živi.
piše: Sanja Rapaić/ index.hr
“Svaka priča čovjeka koji nema dom teška je i različita. Ranije smo se uglavnom susretali s ljudima koji su na ulici boravili zbog problema ovisnosti o drogama, alkoholu, kocki … Danas se pak svakome od nas može dogoditi da završi na ulici te su sada u redovima beskućnika i ljudi koji nikada prije nisu bili u sustavu socijalne skrbi, hrvatski branitelji, mladi bračni parovi koji su zbog gubitka posla, kredita ili ovrha izgubili stanove. Među beskućnicima nerijetko završavaju i mladi koji izlaze iz različitih institucija, žene koje su bile zlostavljane u obitelji, a sve je veći i broj osoba s psihičkim i zdravstvenim problemima, dakle ljudi koji su se zbog bolesti našli u raljama ekstremnog siromaštva”, otkrio je za Indeks Dado Lelas, predsjednik Hrvatske mreže beskućnika.
Po europskoj tipologiji u Hrvatskoj nema 450 nego i do 10 000 beskućnika
U svim oblicima smještaja trenutno boravi oko 420 do 450 beskućnika, no Lelas tvrdi da ih ima još minimalno toliko koji žive na ulici te preživljavaju na samo njima znane načine. Kada bismo pak primijenili europsku ETHOS tipologiju koja obuhvaća širi spektar podkategorija beskućništva, broj beskućnika u Hrvatskoj bio bi tvrdi Lelas, drastično veći i kretao bi se između 5000 i čak 10 000.
“U Hrvatskoj se pojam beskućništva još uvijek odnosi samo na osobe koje borave na javnim mjestima i nemaju mogućnost stambeno se zbrinuti. No, smatramo da su u kategoriji beskućnika i svi oni koji žive u ruševnim nastambama, garažama, barakama, kamp kućicama, prostorima i stanovima bez struje i vode, kao i osobe koje su trenutno smještene u zdravstvene, socijalne ili pravosudne institucije te po izlasku nemaju mogućnost stambenog zbrinjavanja. Nadamo se, stoga, kako će i Hrvatska uskoro prihvatiti ETHOS tipologiju, jer tek tada možemo dobiti pravu sliku o beskućništvu u našoj državi te razviti bolje programe prevencije i potpore”, kaže Lelas.
Među beskućnicima je dodaje, najviše muškaraca između 40 i 55 godina, ali i sve više onih mlađih od 35.
Život na asfaltu posebno je težak, ali i iznimno opasan za žene. Iako nikada nije spavala pod vedrim nebom, naša sugovornica, koja je završila u prenoćištu za beskućnike, ispričala nam je kako preživljava na ulicama Splita, bez novca, bez ikog svoga i bez svog kutka gdje bi se mogla odmoriti, jer prenoćište mora napustiti u 8 ujutro, a vratiti se smije tek u 7 navečer.
“Prijatelji se prave da me ne poznaju, okreću od mene glavu kao da sam zarazna”
“Život mi se srušio u samo mjesec dana. Ostala sam bez posla, brak se raspao, bila sam nigdje. Sreća u nesreći je bilo jedno prazno mjesto u prenoćištu za beskućnike, koje je, u situaciji u kojoj sam se našla, bilo ravno zgoditku na lotu. Kada sam počela živjeti životom beskućnice nisam na to gledala kao na smak svijeta, za mene je sve to život, a ne grijeh, te stoga nisam krila da spavam u prenoćištu. No, kada su to čuli, svi poznanici i prijatelji okrenuli su mi leđa. Kada se danas sretnemo na ulici, prave se da me ne poznaju i okreću od mene glavu kao da sam zarazna. To je ono što boli najviše od svega. Dođe mi da vičem, hej ljudi, pa stanite, to sam ja, nisam se promijenila, promijenile su se samo okolnosti u mom životu. No, bilo bi to uzalud jer ljudi o beskućnicima imaju vrlo negativan stav, za njih su sve to probisvijeti, a pri tom zaboravljaju da se i sami, preko noći, mogu naći u istoj toj situaciji”, priča nam Splićanka u šezdesetima koju ćemo za potrebe ovog članka nazvati Lara.
Ima među beskućnicima, kaže, i odrpanaca i klošara, no velika većina ljudi koji su ostali bez doma drži do sebe te se svim silama trudi održati svoj nivo dostojanstva kako ih sudbina koja ih je grubo “prožvakala” ne bi i potpuno progutala. Uz probleme, koji se u Larinu životu nižu jedan za drugim, skršila ju je i bolest. Zdravlje je, kaže, izgubila radeći teško, od jutra do mraka, na sezonskim poslovima. Najveću cijenu platila je kičma koja ju često ukoči i tada najjače osjeti kako je teško živjeti bez doma jer, zdrava ili bolesna, prenoćište mora napustiti u 8 ujutro, a vratiti se može tek u 7 sati navečer.
“Bilo da je vani kiša, paklena vrućina, ciča zima ili bura, moram pronaći način da svakodnevno preživim na gradskim ulicama, od jutra do mraka. Nama ženama je to mnogo teže, jer treba izdržati jedanaest sati bez tuša, bez wc-a, a ako nemate novca ne možete ući ni u toalet u kafiću. Ne znam je li teže ljeti na plus 40 ili zimi kada se smrzavam i kada me šiba bura, a nemam se kamo skloniti. Kada navečer konačno dođem u prenoćište, sve što želim je odmor, mir i tišina, no u sobama u kojima nas boravi više nema privatnosti. Nemam gdje ni zaplakati pa svoje intimne probleme guram pod tepih i trudim se to češće imati osmijeh na licu. Krize naravno postoje no dogodine ću imati uvjete za mirovinu i to je moje svjetlo na kraju tunela. U gradskom poglavarstvu sam se raspitala i postoji li mogućnost da dobijem kakav mali stančić na korištenje. U četiri oka mi je rečeno da praznih stanova ima, no ne zna se kada će biti raspisan natječaj. Iskreno, ne nadam se previše, jer kao i za sve i za to treba veza, a ja nemam nikakvih veza”, kaže naša sugovornica.
U prenoćištima i prihvatilištima za beskućnike traži se krevet više
“U Hrvatskoj trenutno ima 15 različitih oblika smještaja za beskućnike. Ovisno o financijskim mogućnostima lokalne zajednice, u nekim gradovima su Prihvatilišta (24 sata skrbi za korisnike), a u nekima Prenoćišta (10 – 15 sati skrbi tijekom noći). U Zagrebu imamo i jednu stambenu zajednicu za mlade beskućnike te jedan hostelski oblik smještaja u Dubrovniku”, kaže Lelas. Na smještaj se, pojašnjava, uglavnom dolazi s uputnicom ili preporukom nadležnog Centra za socijalnu skrb, ali mnogi koji nemaju krov nad glavom dolaze i direktno na vrata prihvatilišta i prenoćišta u kojima nerijetko nema slobodnog mjesta.
Postavlja se stoga pitanje što je s tisućama praznim nekretninama koje su u vlasništvu države? Prema podacima koje smo dobili iz Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, u Hrvatskoj ima čak 13.795 praznih, useljivih stanova i kuća, koje država daje u najam po cijeni od samo 2,7 kn po četvornom metru. “Useljive stambene jedinice namijenjene su prvenstveno za stambeno zbrinjavanje obitelji u potrebi koje su uslijed ratnih okolnosti ostale bez “krova nad glavom”, ili su na područjima posebne državne skrbi bez riješenog stambenog pitanja, ali i korisnicima koji, obzirom na primanja i socijalni status, nisu u mogućnosti sami osigurati niti financirati svoje stambeno zbrinjavanje”, rekla je za Index Dubravka Vidović, savjetnica predstojnice Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
Iako matematički gledano još uvijek imamo mnogo više praznih nekretnina nego ljudi bez krova nad glavom, neka karika u lancu očito ipak škripi.
10000 beskućnika, ali i preko 13000 praznih državnih stanova i kuća
“Korištenjem nekretnina u vlasništvu države ili grada i uz kvalitetan sustav socijalne skrbi koji to prati, većina bi ljudi mogla biti zbrinuta te bismo broj beskućnika mogli svesti na minimum. No, tek u zadnje vrijeme počeli su natječaji za korištenje takvih nekretnina koje bi se, primjerice, mogle iskoristiti i za Housing first inicijativu koja postiže vrlo dobre rezultate u smanjenju broja beskućnika u svijetu. No, problem je što se veliki broj takvih nekretnina nalazi u manjim mjestima, a kao i svugdje u svijetu, beskućnici najčešće žive u velikim gradovima te ih je najviše u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Velik je problem i ne postojanje stambenih politika na lokalnom i nacionalnom nivou, a u mnogim gradovima ne postoje ili su vrlo šturi podaci o nekretninama u vlasništvu tih istih gradova. Problem je i to što su gradovi financijski prilično neujednačenI te si tako neki mogu priuštiti natječaje za socijalne stanove, dok su drugi gradovi, zbog stabilnosti proračuna, prisiljeni prodavati svoje nekretnine”, pojašnjava Lelas.
Želi li u prenoćište ili prihvatilište, beskućnik mora napustiti često jedinog prijatelja, psa
Kada bi umjesto kreveta u prenoćištu ili prihvatilištu za beskućnike na korištenje dobili praznu državnu nekretninu, mnogi bi tek tada život pod vedrim nebom zamijenili životom dostojnim čovjeka. Naime mnogi koji su ostali bez posla i krova nad glavom na ulici su završili zajedno sa svojim kućnim ljubimcima te svoje vjerne, a često i jedine prijatelje koji su uz njih ostali, ne žele napustiti, baš poput Zagrepčanke Mirjane koja je sa svojim psima živjela u kartonskoj kutiji.
“U svijetu je sve veći broj beskućnika koji svoju tužnu sudbinu dijele sa svojim kućnim ljubimcima. Pokazalo se da su kućni ljubimci doista najvjerniji prijatelji, a upravo su oni nerijetko i glavni i jedini razlog da se osoba, koja je u životu izgubila sve te je završila na ulici, ne preda i ne poklekne. S druge strane, pas daje i sigurnost osobi koja danonoćno boravi na ulici. Na žalost, prihvatilišta i prenoćišta, zbog prostornih uvjeta, ne primaju kućne ljubimce. Svijetli primjer je Pula gdje, u neposrednoj blizini Prihvatilišta koje vodi GD Crvenog križa, postoji i mali azil za pse, te korisnici prihvatilišta brinu o njima i surađuju s organizacijom koja skrbi o napuštenim životinjama. Nadamo se kako ćemo primjer iz Pule uspjeti proširiti svugdje gdje postoje prostorni uvjeti za to“, kaže predsjednik Hrvatske mreže beskućnika.