Marijan Viduka-meštar od šale i vica
U prvim godinama rada u Njemačkoj svaki pojedinac prilikom dolazka za Božićne i novogodišnje praznike, u pravilu je najčešće „dovozio“ kući za potrebe karijolu sa gumenim (pumpanim) kotačem s velikim tovarnim prostorom. Tako jedan naš Pridražanac dođe iz Njemačke i doveze takvu karijolu. Svaki dan s njom nešto „vrti“ i radi, stalno je voza sa sobom. Gleda ga susjed koji nije „ima tu sriću da ode u Njemačku“ a ima tek neka stara kolica sa željeznim kotačem, te se poče diviti onoj novoj karijoli „Made in Germany“.
Jedan dan nije mogao izdržat pa upita susjeda s „pravom“ karijolom:
– Brajo, vidin kako ti lipo vozaš tu svoju a vidi moje… Mora bi je skoro nosit kako neće iđe i teška je… Ja bi triba izvesti jednu grumilu kamenja i đubar ispod blaga… S ovon mojon iman da se ubijen a i tribalo bi mi petnajst dana za to… Ma, bili ti meni zajmije ovu tvoju jer bi s oton tvojon izveza sve za dva dana?
Gleda ga susjed, gleda svoju karijolu, gleda njegovu, pa mu veli:
– Oću Brajo, daću je tebi nju, ali ja ću voziti!
X X X
Vratije se jedan Pridražanac iz Njemačke pa da „sve bude u stilu“ više govori njemački nego hrvatski. Čudno to ljudima pa se nakanili provjeriti koliko baš on zna taj njemački…
– Kako se na njemačkom kaže – drača? – pitaju ga.
– To bar nije teško: – „Vas boden zi!“ – Odgovori im… To ti je – drača, i „ostade živ“.
X X X
Dvije Pridražanke radile nekoliko mjeseci u Njemačkoj i za godišnji dođoše u Pridragu. Jedan dan „odlučiše“ posjetiti Zadar, sjedoše u autobus i za pola ure evo ih u gradu… Šeću tako gradom a jedna se od njih dosjeti i reče:
– Ajmo kupit sladoled i ćakulat malo njemački pa će mislit da smo strankinje!
Na Kalelargi naiđu na slastičarnicu, uđu unutra i jedna upita:
– Bitte šen, zvaji aiskrem! – što bi trebalo značiti – Molim lijepo, dva sladoleda; te isto tako bez kompleksa sočno (na)doda:
– Za mene i za Milku stričovu!
X X X
Žene se momak i cura iz Pridrage pa pozvaše dosta rodbine i prijatelja na vjenčanje… Okupilo se oko sto i pedeset svatova, puno je automobila, lijepa glazba, veselje, pjesme i šale čuju se posvuda. Nakon crkvenog obreda vjenčanja, kolona svatova po starom običaju mora proći kroz čitavu Pridragu. Stari je običaj da gotovo svaka kuća dočeka mladence i svatove sa pićem ispred kuće. Svatovi staju kod svakoga a mladoženja mora barem nešto kušati od ponuđenoga. Po završetku obilaska sela, svatovi i mladenci potom odlaze u dogovoreni prostor na svečanu večeru i veselje do jutra. No, kako je mladoženja malo više popio, već oko dvadeset i dvi ure nije mu bilo dobro pa su ga roditelji i kumovi odveli da prilegne dok su svatovi nastavili s veseljem kako rekosmo – do jutra. Negdje u noći probudi se mladoženja, upali svjetlo i vidi mladu (suprugu) kako sjedi pored njega i plače…
– Što ti je, nedilje ti, zašto plačeš, što ne spavaš?
– Ne mogu spavati, dragi, naučila san da me mate svaku veče uspava!
– Kolko j sati! – pita on.
– Evo, dva i po sata po ponoći.
– Pa, nebi ti ja sad iša po mate – nema ti novaca!
X X X
Došlo je, Bukovčanka mora pod hitno u Zadar, u rodilište, zbog poroda djeteta… Vozi je muž, žuri, te je ostavi u bolnici gdje ona drugi dan rodi sina… Treći dan dođe muž u posjetu te preko prozora razgovara s ženom:
– Kako si? – pita on.
– Dobro, vala Bogu!
– Bolil te puno?
– Ma i ne boli baš tolko puno!
– Kakoj mali?
– Odlično! Lipo cica i ne plače…
– Na koga sliči? – pita on…
– A, ne znaš ti njega! – veli žena