piše: Marija Matijašević
Bože, kako se život promijeni u minuti, nikada ne znaš što ti nosi dan, a što noć. Zato treba živjeti svjesno i uživati svaki trenutak s osobama koje su ti drage, jer ne znaš kada ćeš ih opet sresti.
To se dogodilo i meni. Nisam ni slutila da je pretprošla nedjelja bila jedna od najljepših u mojih 66 godina prijateljstva s nekim.
Poslije svete mise u Strušcu, zapitala sam župnika-brata, zna li nekoga kome trebaju pamučni-svileni popluni za zimu, da mu poklonim. Rekao je:- Imam jednu obitelj, kojoj treba, navratit ću odmah po njih.
Kada je došao, ostao je sat i pol na razgovoru. Sami i u miru, ispovijedala sam se za moj cijeli život. Saslušao me i dao savjete, nisam ni slutila, da nam je to “zadnje”.
U iduću nedjelju je bila župna misa u Osekovu. Kako je muž izašao iz bolnice i bio slab, odlučila sam da ne idemo na misu.
Poslije mise me nazove kuma i veli: -Imam za tebe tužnu vijest, župnik je imao danas posljednju misu, odlazi k roditeljima na 6 mjeseci.
Šok. Znala sam ja da on mora kad tad otići, svi smo mi to znali, ali ovako naglo?
Što se dogodilo, samo on zna.
Svi plaču i tuguju za njim. Bio je župnik kojega smo voljeli, i ovakav odlazak nije zaslužio.
Puno je napravio za sva četiri sela naše župe, o tom sam već pisala, ali izgleda da to nekima nije dosta, samo su čekali kako bi ga tužakali biskupu. Pa eto.
Bio je, kažu, human, što mnogi nisu, vrijedan, radišan, lijepo je vodio hodočašća na kojima je cijelo vrijeme pjevao, pomagao je onima što su ostali bez krova nad glavom- izgorjelima, kupio kuće, puno je radio s mladima i na projektima za bolju budućnost sela, primao je u svoj dom u Zagorju hodočasnike…Sve te godine, stvarao je velika scenska djela: “Pasiju”, vodio mlade iz cijele Hrvatske na susrete, osnivao pjevačke klape i.t.d.
Toliko toga što se više ne može niti nabrojiti a kamoli zapamtiti. No, izgleda da ovi ljudi ovdje jednostavno ne prepoznaju Bogom poslanog im čovjeka, za boljitak. Stalno su mu pravili probleme, dok nije došao kraj.
Htjeli su ljudi iz okolnih sela, da idemo k biskupu, no to ne bi promijenilo stvar, župniku više ne bi bilo dobro ovdje. Pa, neka ostane ovako!
Zahvaljujemo mu što je bio toliko godina s nama, što nas je bodrio i saslušao, bio naš brat i prijatelj, naš darovatelj i skrbnik, naš dušobrižnik i župnik, naš svećenik i čovjek. Naše gore list.
Na našoj gori će sada rasti smokva umjesto hrasta, drač umjesto loze, ambrozija umjesto cvijeća. Pa, neka im bude!