Berlin: propovijed fra Šimuna Markulina na Bdijenju u crkvi svetog Sebastiana.
Šimun Markulin je rođen 15. prosinca 1987. god. u Sinju. U Hrvacama je završio osnovnu školu a u Sinju Franjevačku klasičnu gimnaziju. Godinu novicijata je proveo na franjevačkom otočiću Visovcu. Na Katolički bogoslovni fakultet u Splitu se upisuje 2007. godine. Svečane zavjete u Redu Manje braće (Provincija Presvetog Otkupitelja – Split) položio je 2011. a diplomirao 2012. godine. Pastoralno je djelovao u Šibeniku i Kninu. Od jeseni 2014. je u Rimu na studiju moralne teologije (Accademia Alfonsiana). Vodi portal mir.hr.
Fra Šimun Markulin
Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu
oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta,
a vraća milost i pridružuje svetima.
Braćo i sestre, nije naodmet ponoviti ove prekrasne stihove iz Hvalospjeva uskrsnoj svijeći. U njima je sažet naš vjernički život, naše hodočasničko putovanje po crnoj zemlji.
Večeras, kao zajednica Kristovih vjernika, slavimo Uskrsno bdjenje; ujedinjeni smo s vjernicima diljem svijeta u iščekivanju drugog – slavnog – Gospodinovog dolaska.
Znate: učili su nas da se propovijed priprema na koljenima. Na koljenima svećenici meditiraju vjeru i život te svojim vjernicima radosno naviještaju spasenje u Isusu Kristu, koji je od mrtvih ustao. Moram priznati da sam ovu propovijed meditirao sjedeći – sjedeći u ispovjedaonici i odrješujući grijehe u ime Isusa Glave. Pa mi se čini prikladnom rečenica iz današnjeg evanđelja: Kamen nađoše otkotrljan od groba.
Bijahu navalili kamen na grob Josipa iz Arimateje, koji se nalazio naposredno uz jeruzalemsku Kalvariju. Grob nije grob ako se na njega ne navali kamen. Kamen koji dijeli ovaj svijet od tame groba, od smrti. Toliki životi pojedinaca, pa i cijelih obitelji, nalaze se zapečaćeni kamenom. Teret tog kamena često je i prečesto nepodnošljiv: ne dâ nam da dišemo, ne dâ nam da vidimo, ne dâ nam da živimo. Ne možemo podignuti taj kamen, ne možemo ga odbaciti sa svojih ramena, on nas prigiba, on nas stiska, čini da se vučemo po ovoj zemlji…
O kakvom se kamenu radi, kakav nas to kamen pritišće, kakav kamen čini od naših života grobove??
Nažalost, puno ih je i raznoliki su. Kamen koji nam smeta u osobnom i obiteljskom životu, u crkvenom i društvenom životu. Moj se kamen često zove: ljubomora. Moj se kamen često zove: zavist. Moj se kamen često zove: lijenost. Moj se kamen često zove: psovka. Moj se kamen često zove: bludnost… Moj se kamen često zove: pomama za novcem. Moj se kamen često zove: nepoštivanje bračnog druga ili starijih osoba – djedova i baka. Moj se kamen često zove: nebriga za vjerski odgoj djece i mladih. Moj se kamen često zove…
O, kako je težak i pretežak kamen mojega života! Okrećem se, tražim, molim, zapomažem. Drugi uživaju, raduju se, naslađuju se… A ni sami ne vide da nad njihovim glavama još teži kamen visi i čeka svoj povoljan trenutak. I uspjevam se dovući do crkve, uspjevam sklopiti ruke i pogled upraviti nebu. Ispovijedam se! Ispunja se evanđeoska rečenica: Kamen otkotrljan od groba.
Ali da ne bismo pomislili kako je slavlje sakramenta ispovijedi kakav psihološki razgovor! Ne! Ispovijed je razbila teret tvojega i mojega kamena, podižeš se, konačno dišeš svježi zrak, konačno vidiš, konačno si svjestan kakvu si groznu prašinu tla udisao. Oslobađen si od bijede grijeha i opačina svijeta.
Ali ovdje naš put ne završava, ovo je tek novi početak. Izlaziš uspravljen i pogled prvo upravljaš prema oltaru, prema mjestu gdje se događa euharistija. Poslije napornog tereta valja se okrijepiti, valja se pripremiti za novi život. Sveta misa moja je hrana za svakodnevni život u vjeri i moralu. Dobivam novu snagu, u svoje tijelo primio sam Tijelo Kristovo, postajem Njemu sličan, postajem Kristov. Vraćena mi je milost i pridružujem se svetima.
Idem dalje, spreman sam, poslušan i ponizan. Želim Ti služiti, želim biti potpuno Tvoj. Uz oltar vidim svijeću, vidim svjetlo života. Uzimam svijeću, pažljivo je štitim od nasrtaja vjetra i izlazim izvan svetih zidina hrama Božjeg. Vjetar postaje jači i jači. Ali se ne predajem – neustrašivo kročim mrakom ovoga svijeta i osvjetljavam putove. Više nema tame u mojem životu – ta svijeću nosim u ruci! Svijeća je to vjere, ljubavi i nade!
Brate i sestro, kroči ovim svijetom nahranjen presvetim Tijelom Kristovim, nosi u svojoj ruci Svjetlo Kristovo, kroči u grobove suvremenog čovjeka, osvijetli živote ljudi koje susrećeš. Daj da svjetlo tvoje vjere prodre u obitelji, na radna mjesta, u bolnice. Čini da se zbog tvoje vjere drugi zaljube u kršćanstvo! Neka svjetlo tvoje uskrsne svijeće bude nada tolikim ražalošćenima, ljudima koji su se udaljili od Boga i njegove Crkve.
A osobito vas pozivam da svijeću svoje ljubavi podignete visoko – budite milosrdni, praštajte i pitajte oproštenje. Jer kako napisa sv. Ivan: Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.
Ne dajte da ikada ugasne ova svijeća u vašim rukama, u vašim srcima. To je naš izlazak iz groba, to je naš život vječni, to je naš Uskrs.
Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu
oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta,
a vraća milost i pridružuje svetima.
„Ljubim Boga“, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.
O Bože koji teški bremeni kamena sve postoje.
Ono što obterećuje,osjetio sam još prije Uskrsa,je teško breme kamena,kojeg mi je naložila jedna osoba,strpajući me živoga u grob.
Koju sam molio za oproštenje,njezino je milosrđe ostalo bez ljubavi i nade.
Za, koju bi trebao staviti ruku u vatru,i ako nisam siguran,da bi ona učinila isto za mene.
O bože gdi je tu ljubav i milosrđe.