tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Još jedno gradsko prijepodne okupano predivnim proljetnim suncem. Borba za parking, brodovi na gatu, bake s dječicom i popriličan broj turističkih posjetitelja, iako je sredina tjedna.
Nagla živost se osjeti već nekoliko dana, a i predsjednica nam je ovaj tjedan sa svojim uredom u gostovanju pa smo se možda zbog toga tako jednokratno vitalizirali.
No, bez obzira na visokog gosta, lipom mom gradu se nema šta reći za njegovu urednost i održavanje, zelene površine su uvijek besprijekorne i nema otpadaka po ulicama.
Nabadam u potpeticama po travi da s bedema snimim luku. Miris svježe pokošene trave koja ne može dočekati da dalje ide ka suncu, neodoljiv je. Kad nastupe dugi tjedni dalmatinskog sunca, ona će nažalost izgubiti bitku protiv temperatura i neće biti ni traga toj aroma-magiji.
Imam još vremena do razgovora na koji sam pozvana u jednu kulturnu instituciju gradsku i osluškujem te predsezonske impulse na sve strane. Izvukli su se dodatni stolovi, vrata suvenirnica su sva otvorena, čak otkrivam i još neke nove darovne trgovine. Bakice sa svojim rukotvorinama sjede na boku katedrale, definitivan znak da je sezona otvorena. Dva psa se natežu preko šetnice ne bi li stupila u bliski kontakt. Jedan usamljeni svirač s pojačalom nudi Lennona i njegov „Imagine“ slušateljima, ne obazirući se što gotovo nitko ne zastaje s kovanicama. Jadni Lennon, da vidi na šta je svijet danas spao, napravio bi odmah obradu pjesme.
Relativno brzo obavljam razgovor, iznenađujujuće ugodan i otvoren, bez hipokrizije i glupastih formalnosti. Radno mjesto na šest mjeseci zamjene, opseg poslova raznolik i nezahtjevan, preko trideset ljudi na razgovoru. Žale za hrpom prekvalificiranih prijavljenih i daju do znanja da su svjesni stvarnog stanja, što često u kulturnim institucijama nije tako. Jasno je da nema paralelne zapovjedne linije, s vrha dolaze sve upute. Majko mila, u kulturi smo, nismo u vojsci, u što se pretvaramo. Srdačno se zahvaljujem na vremenu i pozdravljam sa svima, drago mi je da sam bila.
Kratki đir po knjižarama i kava da iskoristim tu šetnju bez Male Vlasti, kokica, balona i sokića koji se prolijeva samo kada ga pogledaš, a ne stigneš ga ni pogledati, jer dvogodišnjak kosi brzinom svjetlosti sve pred sobom u šetnji.
U dvama knjižarama koje gledaju jedna u drugu jednako tako oprečna situacija; u jednoj srdačne prodavačice voljne pomoći i nadasve zahvalne za moj komentar jednog romana kojeg sam imala priliku čitati u prijevodu. U drugoj prodavačica koja hibernira utopljena klimatizacijskim uređajem i sakrivena iza kase. Cijelu policu s knjigom možeš iznijeti i ukrcati u trokolicu koja patrolira gradskim uličicama, ta se neće dignuti s mjesta.
Promatram šetače dok sjedim povučeno uz finu kavu koju je donijelo mlado stvorenje u trenerci, nasmijano i širokih srnećih očiju, zahvalno na toj jednoj kuni koju ostavljam viška.
Zbilja prekrasan dan, sunčan i topao, tržnica prepuna boja, a ja hodam okolo s takvom gorčinom u grlu, ne mogu je ni potisnuti do kraja. Neki stariji bračni par ispred izloga s cipelama; u prolazu čujem supruga kako pita svoju družicu što će joj više cipela. Neke stvari se valjda ne mijenjaju nikad.
Na tržnici nema baš puno kupaca, čini mi se. Šparoge, koje na početku dospijeća imaju cijenu prosječnog afrodizijaka s Djevičanskih otoka, sada se daju po bagatelnoj cijeni od deset kuna. Salata, rotkvica, strukovi nevena, gordih kala, pakirane suhe smokve, sadnice.
Nešto kupujem i na odlasku još i malu sadnicu peršina za tri kune, da mi raste ispod prostora, ukoliko ju pas ne bude koristio kao zubnu svilu.
Predsjednica je išla u posjet zadarskim otocima danas. Životopis u zube i plivajući za njom dok je tu. Nema mi druge.