Slavica Sarkotić
U predvečerje jedno sjetno
Kad duši je meko kao na oblacima
I kad titraju zrake sunca
Na lišću
Kao osmjesi na licima
Kad je od toplog daha
Blago zahukano staklo
A na nebu purpurnom nerođeno
zviježđe
Blago se pomaklo
U predvečerje jedno,ljubičasto,
Sjetno
Bogato,bujno,zaneseno
Koje nije još jesensko
Ali nije više ni ljetno
U srcu mi buja sjeta
I vedre misli s tužnima se bore
I još su u zakutcima pramenovi ljeta
A negdje su stepenice bijele
Koje vode oblacima gore
I netko mi tiho i nježno šapnu
Ne boj se, to je samo staklo
To su samo grane
Što od neznanaca i od vjetra
Štite te i brane
I predvečerje sjetno postade zlatno
Nesta sjeta,nestaše misli grube
Na pozadini tonućeg sunca
U granama vidjeh ljupke kerubine
Kako u zlatne trublje trube