KRIŽALJKA

Ivan Babić
Ledeni vjetar
urliče iznad krovova,
jeca u rašeljkama,
jauče nerazgovjetne, zaumne riječi
što nekako probijaju debele zidove,
učas ispune zvukovode i pluća
i onda guše i guše
i nikako se povratno ne daju izreći,
niti u zanosu zapisati,
riječi što tek u vrtlozima vremena
gdjekad uspijevamo sabiti,
sažeti u jednu jedinu, ogoljenu, škrtu,
poput one koju sam nakanio istisnuti
dok si srkao svoj vreli uvarak od miješanih trava,
duboko zamišljen zbog neriješena pojma pod 12 vodoravno,
koji bi konačno razriješio ključ zahtjevne križaljke
što sam ti je donio kao svoju  otkupninu
za znoj, žuljeve, samoću i dirljiva pisma
pisana na dalekom sjeveru
u jedva zagrijanu vagonu
svečanim rukopisom  na trgovačkom papiru,
koja sada bezuspješno pokušavam čitati onako
kako ih je trebao čitati onaj
kojemu su tada bila namijenjena.