Mondeni restorani hrvatske metropole – gastronomski užitak za nepce
piše: Kristijan Kuš
Kako sam prošle subote pješačio, ili bolje rečeno planinario brdskim krajevima našeg belog Zagreb grada, u društvu svog FB prijatelja i fotografa naših izleta, Damira Koboevića, palo mi je napamet kako bi mogao napisati jedan kratki tekst o nekim poznatim, elitnim i starijim restoranima grada Zagreba, posebno onih u brdskim dijelovima grada pod Sljemenom.
Neki od tih restorana stari su i po nekoliko desetljeća, vrlo su popularni i poznati među Zagrepčanima, posebno onim starijim, koji ih češće posjećuju. Uz restorane, ili restauracije, mnogi u svojem kompleksu drže i kafiće te hotelski smještaj.
Krenut ću sa zapada grada, i to iz njegovog nizinskog djela.
Restoran “Mali raj”, nalazi se na nekoliko lokacija, ali ona najpoznatija i najposjećenija smještena je na lokaciji Donjeg Stenjevca, u blizini stare stenjevačke crkve, odmah uz Samoborsku cestu.
Osim po odličnoj gastronomskoj ponudi, i malo pristojnijim cijenama i za one s malo plićim džepom, najpoznatiji su po održavanju mnogobrojnih svečanosti, od kojih su vjenčanja i krstitke najčešće (što ne čudi s obzirom na blizinu spomenute crkve).
I sam sam jednom tamo bio, za vrijeme održavanja svadbe jedne moje prijateljice iz osnovne škole. Ugođaj je jako lijep i svečan, interijer standardan, a izbor pića i jela raznolik.
Restoran je toliko popularan, posebno u ovom dijelu grada, da se rezervacija same dvorane mora zatražiti nekoliko tjedana, a ponekad i nekoliko mjeseci unaprijed.
Sa zapada grada malo ćemo skočiti na njegov istok, ponovno u nizinski dio. Ovoga puta iz Stenjevca selimo na Trnje, točnije Trnjansku Savicu, odmah pokraj poznate tržnice u blizini Lastovske ulice (točnije u ulicu Ljerke Šram).
U ovoj ulici, u jednoj zgradi, smjestio se još jedan stariji i poznati zagrebački restoran, iako su mu originalni vlasnici Dubrovčani, pa se stoga ovaj ugostiteljski objekt zove “Libertas”.
Njega sam upoznao dok sam jedno vrijeme kao podstanar živio na susjednim Krugama, pa sam često znao svratiti na gablec, čija je ponuda bila velika, a i cijene u to vrijeme su bile promotivne, tako da si većinu gableca mogao dobiti za nekih 20-30 kuna.
Sad se selimo na sjever, u brdske, šumom obrasle krajeve zagrebačkog podneblja. Na zapadnoj strani svog tog zelenila, u naselju Zelengaj, smjestio se Hotel i Restoran “As”, poznat mnogim stanovnicima ovih elitnijih kvartova, a posebno šetačima koji često pješače po uređenim stazama Park-šume Tuškanac. U ovaj restoran dolaze i neke “face”, iako im dolazi i mnogo sportaša.
U blizini centra, također u Tuškancu, na poznatom Dubravkinom putu (nekadašnjem Sofijinom putu, prema ženi bana Jelačića) nazvanom po književnom djelu dubrovačkog književnika Ivana Gundulića, smjestio se, nekako u kutu, restoran istog imena.
Osim po velikoj, ali i malo skupljoj gastronomskoj ponudi, poznat je i po stotinama vrsta najskupljih i najboljih vina, kako onih od sorta bijelog, tako i onih od crnog grožđa, i to iz cijele ove tzv. balkanske regije.
Daleko na sjeveru, prateći ulicu Tuškanac, Gornje Prekrižje i nekadašnje selo Šestine, na samom ulazu u Park prirode Medvednicu, na dijelu prema poznatom izletištu Kraljičinom zdencu, i obližnjoj srednjevjekovnoj utvrdi Medvedgradu, smjestio se jedan od najstarijih restorana u gradu, poznat svim planinarima i sportašima, “Šestinski Lagvić”. Kad kažem sportašima, mislim najviše na trkače, koji svaku zimu ovdje završavaju svoju Zimsku trkačku ligu, koju su u čast ovog restorana (gdje se često okupljaju poslije naporne utrke) nazvali Zimska liga Lagvić.
Vanjska terasa je prekrasna, stare drvene klupe s pogledom prema jugu, prema Šestinama i Mlinovima, s ručno izvezenim crveno-bijelim stolnjacima, koji su tipični za ovo šestinsko podneblje (sjetite se da su i Šestinski kišobrani crveno-žuto-bijele boje; a svakodnevno krase stolove na tržnici Dolac).
Unutrašnjost restorana je također ukrašena u tom crveno-bijelom starinskom šestinskom koloritu,a pojedini djelovi restorana za sjedenje i jelo su izrađeni od starih drvenih bačvi.
Nakon Šestina, krećemo malo na sjeveroistok, na glavnu planinarsku stazu prema Sljemenu, pa preko Tunela Sljeme i Sljemenske ceste dolazimo do nekadašnje pilane, a današnjeg restorana “Pilana Bliznec”, smještenom na samom istoimenom potoku, na kraju poučne planinarske staze i križnog puta, koji su trenutačno u fazi obnove.
U ovom restoranu zaista zna biti jako bučno, jer se u njemu ne održavaju samo svadbe, krstitike i slične svečanosti, već i disko večeri te mnoge atrakcije za mlađu populaciju ovog grada.
U veliku posjećenost i buku samog restorana, mogao sam se i sam uvjeriti dok sam prije dva ljeta ovdje često znao prespavati, u obližnjoj kapelici za planinare, uklesanoj u samoj stijeni, odmah pokraj sjedišta Javne Uprave parka prirode Medvednica. Inače, samu kapelicu Marije od Puta su izgradili mještani Gračana, posebno Blizneca, kao odmorište za planinare i da se tu pomole za sretnije planinarenje po ovoj i ne uvijek blagonaklonoj planini.
S Blizneca selimo malo na jug, u Mlinove, nekadašnji zaselak, danas ulicu koja prati potok Kraljevec, koji teče ispod već spomenutog odmorišta Kraljičin Zdenac i dolazi do još jednog vrlo popularnog starog restorana “Okrugljak”, koji je toliko razvikan i popularan, da se u njemu mogu često vidjeti mnoge naše poznate “face”, pretežno iz političkog i sportskog javnog života. U nekoliko navrata, ovdje su se gostili i neki naši predsjednici, premijeri i ostale ličnosti s naše saborske scene.
Iako sam u ovom kratkom sižeu starijih i poznatijih zagrebačkih restorana spomenuo tek njih sedam, koji su smješteni pretežno u brdskim dijelovima grada, postoje još mnogi o kojima nisam govorio.
U gradu postoje mnogi noviji i elitniji ugostiteljski objekti, ali bi za opisivanje samo onih najboljih, trebalo mnogo više od ovog kratkog teksta.
Ukoliko i sami volite zagrebačku ugostiteljsku ponudu, bavite se planinarenjem, pješačenjem ili nekom drugom vrstom sporta, te ponekad zalazite u neke od tih restorana, biste li se mogli sjetiti vama najzanimljivijih, cjenovno najpristupačnijih i ponudom najraznovrsnijih restorana koje nisam spomenuo u ovom kratkom tekstualnom članku!
Hvala Kristijane na Vašoj neumornoj brigi za brdske i planinske zagrebačke restorane.Vjerojatno kada bi i sam prošao ta sva brda,zagrebačke gore i doline.Više mi nebi puno ni trebalo da biram što bi se moglo pojesti.Pogotovo ako se par kila želi skinuti.
Ipak me čudi, kako to da se i sami više ne promiču.Kako bi se još bolje za njih znalo.Jer dobra i jaka promiđba,više je i u džepu novaca.
I svima koji me čitaju! 🙂
Hvala na novoj objavi!