Adolf Polegubić
sad kad sam na zalasku
rijetko Ti spomenem ime
ni glasa Tvoga ne sjetim se više
moje misli postale su tiše
a koraci teški su kao kamen
nekoć
na spomen Zagreba
sjetio bih se Tebe
moja boli i radosti moja
a sve brzo ide
i već sam pri kraju
trajali smo jednom
od ljeta do ljeta
a onda je jesen
posula nas lišćem
pod njim ostala je
ljubav naša
poput riječi
koja zauvijek nestaje